Pogled iz kolica Ante Raosa: Sustav je zaboravio roditelje djece i osoba s invaliditetom

Često pišem o ovoj kategoriji osoba s invaliditetom, koji su zaboravljeni od svih, koji se nikada ne žale, koji jednostavno prihvaćaju život kao teret, kojima je najteže to što ne mogu obrisati vlastite suze

 

Njih ne vidimo na ulicama. Oni su skriveni iza zatvorenih škura. Njima su uskraćene mnoge životne priče. Njih je sustav zaboravio, zapustio i prepustio obitelji. Zamislimo se malo nad sobom, kakve smo mi to osobe, kada ne možemo čuti vapaj roditelja, koji ne žele humanitarnu pomoć, donacije ili neke humanitarne akcije, oni žele da probudimo sustav, oni žele sustav koji će smoći snage i znanja i omogućiti svakom pojedincu mogućnost komunikacije, integracije, oni žele sustav u kojem je na prvom mjestu čovjek neovisno o svojim izazovima.

Često pišem o ovoj kategoriji osoba s invaliditetom, koji su zaboravljeni od svih, koji se nikada ne žale, koji jednostavno prihvaćaju život kao teret, kojima je najteže to što ne mogu obrisati vlastite suze. Upitamo li se ikada kakav je to život, može li se takvo što i nama dogoditi ili jednostavno ne želim čuti te krikove samoće, koji traže samo jedan trenutak pažnje, kako bi mogli bar malo ukazati na sve svoje izazove, koje su primorani živjeti po pravilima hladne i nedjelotvorne administracije.

Hrabrost i odricanje roditelja ne može nadomjestiti kukavičluk i nebrigu sustava, a sustav smo mi, država smo mi, i bez obzira koliko napadali one koji upravljaju i odlučuju u sustavu, mi smo ti koji smo odgovorni. Mi smo ti koji okrećemo glavu, mi smo ti koji ne čujemo i ne vidimo suze i bol roditelja koji su se odrekli svega kako bi svojoj djeci pružila što je više moguće.

Pokušajmo zamisliti što osjećaju ovi roditelji kada pročitaju članak u kojem zamjenik direktora Hrvatskih voda želi poseban automobil marke Volvo, svako jutro košaru friškog voća da ga čeka na stolu, koji inzistira da mu Hrvatske ode plate troškove doktorata. Što bi ovi roditelji trebali reći? Sva opravdanja i sve Hrvatske vode ne mogu nas oprati, niti opravdati od naše šutnje, od našeg kukavičluka, od naše razjedinjenosti, od naše izdaje vlastitih opredjeljenja.

Kada obitelj zanemari dijete onda sustav reagira oduzimanjem djeteta, ali kada roditelj gubi snagu za pomoć vlastitom djetetu, koje ne može micati ni rukama ni nogama, kojeg treba svako malo okretati, mazati raznim antidekubitalnim kremama, uz kojeg netko mora biti 24 sata dnevno, onda sustav okreće glavu i bez imalo srama poziva se na slovo zakona. Da se razumijemo, ja ovdje ističem kao primjer skupinu koja je vezana za krevet zbog svojih fizičkih ograničenja, ali ovo se odnosi na sve skupine osoba s invaliditetom koje su trajno nesposobne, koje svakodnevno trebaju cjelodnevnu pomoć. Teško je stati ispred roditelja u čijim očima, borama, u pokretima možete iščitati tu bol koja ih upija, koja ih otupljuje u svakom pogledu. Enti zakon koji se ne može promijeniti da bude u službi čovjeka. Entu zajednicu koja ne može urediti državu u kojoj će se pitanje humanosti riješiti sustavno.

Sve me više žalosti ova nezainteresiranost svih nas, sve više se osjećam žalosnim jer nemamo hrabrosti urediti zakonodavstvo koje će olakšati život svakom pojedincu, sve sam više tužan zbog odnosa prema roditeljima takve djece, koji su se iscrpili i fizički i materijalno. Nekako se sve svodi na onu „snađi se brajo“. I tako tko ima veze i vezice ostvari neku korist, koja je, nažalost, kratkog vijeka ili, što je još gore, bude iskorištena u nekoj od promocija nečije bahatosti. Hrvatska kao država mora osvijestit samu sebe i početi razmišljati i živjeti čovjeka, mora shvatiti kako je pružanje prilike svakom pojedincu upravo prilika Hrvatske. Sva politička prepucavanja, koja se vode o raznim nebitnim i nevažnim temama, samo javnosti odvlače pažnju od iznimno značajnih tema.

Možda ova moja piskaranja i nisu nešto važno, možda i nemaju neku poruku, ali moram reći kako ćemo, žureći se kroz život, prije svega zaboraviti na sve ono što je važno, na sve ono što je naša odgovornost. Zaboravit ćemo na ljudskost, koja bi nas trebala istaknuti, pokazati našu različitost, također će nas u istom trenutku udaljiti od naših uvjerenja. Nitko ne može osporiti pravo na život svakoj osobi, nitko ne može osporavati nečije sposobnosti, dok sam sa sobom ne raščisti što je i tko je. Osobe s invaliditetom koje iz ovoga ili onoga razloga trebaju cjelodnevnu životnu pomoć su ravnopravni članovi zajednice i kao takvi moraju biti prihvaćeni i integrirani, kako bi mogli razvijati preostale sposobnosti. Zato je važno izgraditi humani sustav koji će znati odgovoriti svim izazovima, a sve u korist zajednice po mjeri svakog čovjeka.

Piše: Ante Raos

 

Povezane vijesti