Mjesecima je Zvonimiru najveća želja bila da ode iz svoje kuće, koja mu je bila pakao, a ne dom. Želio je ostvariti pravo na život i biti ponovno svoj čovjek

 

Ovo je priča o mladiću koji je smogao hrabrosti da skine okove diskriminacije u vlastitoj obitelji, koji su ga godinama sprečavali da bude ono što želi biti - slobodan.

„Svi me vole, samo tata ne“, napisao je pri obraćanju redakciji u naslovu svoje životne priče Zvonimir Lešić (34) iz sela Posavski Podgajci kod Gunje, koji od nedavno živi u podstanarstvu u Vinkovcima.

Na upit zašto takav naslov, objasnio je: „Kao klinac sam dobio glavnu ulogu u drami 'Svi me vole, samo tata ne', a moj me otac jednostavno nikada nije prihvaćao, a kamoli volio.“

Zatim je počeo objašnjavati svoju obiteljsku situaciju, koja nije bila nimalo laka: „Prije 13 godina su se moji roditelji razveli, a majka mi je trenutno u udomiteljskoj obitelji u mjestu kod Siska. Nisam je vidio posljednje tri godine. Smatram da je moj otac godinama iskorištavao moja prava. Ima groznu naviku psovanja cijelo vrijeme. Često me tjerao van iz kuće i nije vodio računa o meni. Bio sam bolestan na živce i imam epilepsiju, ali hvala samo dragome Bogu, sada sam bez lijekova za živce već dvije godine i to sam bacio preko noći. Zbog tih bolesti oduzeta mi je bila od 2012. godine poslovna sposobnost, koja mi je vraćena djelomično u siječnju ove godine. Još uvijek traju sudski postupci da mi se potpuno vrate prava koja sam izgubio, prvenstveno poslovna sposobnost. Na polnoćki 2014. godine predao sam život dragome Bogu.“

Uz osmijeh na licu priča o svom gradu – Vinkovcima: „Za taj grad vežu me lijepe uspomene. Tu je moja srednja škola, koju nikada neću zaboraviti. Zatim moj odvjetnik, koji nije bio na županijskom popisu odvjetnika pa sam ga našao slučajno, jer mi centar u Županji nije htio dati besplatnoga odvjetnika, iako sam na to imao pravo.“

Naposljetku, tu je i Udruga Bubamara u Vinkovcima, gdje od početka godine volontira i gdje se osjeća napokon prihvaćen. Tamo je stekao mnoga prijateljstva i život mu je poprimio nove dimenzije, uz lijepe trenutke. Posebno je zahvalan predsjedniku Udruge, koji je dao sve od sebe da mu pomogne.

„Kod mnogo sam se doktora do sada liječio, što u Jankomiru, što u Popovači. Kod dosta njih sam prošao tešku kalvariju, samo Bog mi je svjedok - tamo su me izrabljivali, kupao sam pacijente zajedno sa sestrama, spremao veliku halu na kojoj se održavala radna terapija za samo 80 kuna mjesečno, puno puta sam hodao oko dvorca grofa Erdödyja, zazivao Božje ime da mi da snage da preživim tu muku. Kada sam završio na odjelu 1a, tamo su me vezali, 'šopali' tabletama, bio sam 'pijan' poput zombija. Znate, omami te tableta, a ti ne smiješ ni leći. Istina da mi je otac slao duhan i neke stvari, ali mi nije htio doći u posjetu, a ima novi auto star tri godine“, objasnio je Zvonimir, s naglaskom da je najveći problem bio što je imao teške simptome na tablete, a liječnici to nisu prihvaćali.

Zatim je prošao kroz vrlo teške situacije u životu, koje je jedva preživio. Više od svega, boljela ga je ravnodušnost oca. Čak je posegnuo i za samoubojstvom.

„Kako su me otac i socijalna radnica iz Županje htjeli strpati u Dom za maloumne osobe u Bjelovar, bio sam toliko očajan da sam se zapalio. Nakon toga moj mi je otac došao u posjetu. Imao sam žive rane na tijelu i bio u zavojima. Potom me je sanitet dovezao kući i on je u Centru potpisao da me prima kući“, prisjetio se Zvonimir svog očajnog poteza.

Kada je stigao kući, bila je to prva prilika da direktno upita oca ono što ga je mučilo cijelo vrijeme - zašto ga nikada nije htio posjetiti ni u jednoj psihijatrijskoj ustanovi u kojoj je ležao.

Kako Zvonimir kaže, otac mu je odgovorio da bi ga posjetio da je slomio nogu, ali da ga ne zanima bolest koju je tada imao.

„On je dugo godina bio moj staratelj, mojom greškom jer nisam se imao snage oduprijeti, a još k tome je odlučivao i o mojim pravima“, nadodao je.

Zvonimir je dugo godina patio, najviše zbog ponašanja oca prema njemu. Rane koje mu je prouzročio neće lako niti u kratkom roku zacijeliti.

„Ljudi me vole zato što sam komunikativan, društven bećar, kako mi Slavonci govorimo, ali on me takvoga nije prihvaćao jer ne voli pjesmu i stalno je namrgođen. Takvoga je karaktera. Mogu hodati, brinuti o sebi, a to sam uvijek i radio kada je odlazio raditi u Austriju, četiri puta godišnje, po tri tjedna. Od svega tog rada dobio sam kroz sve godine samo 20 eura“, tužno je zaključio Zvonimir, kao da ne vjeruje dan danas kroz što je sve prošao, i to u vlastitoj obitelji.

„Imam 2050 kn, a to je dok sam živio s ocem bilo na njegovome računu. Od toga mi je davao 1400 kn na prepaid karticu. Nije mi nikad dao da si kupim televizor ni bicikl, dok je auto prenio na brata koji je u Zagrebu. Branio mi je, vjerujte, da iznesem i dva piva susjedima, drugo da i ne govorim“, prisjeća se života, koji ga je doveo do još više narušenog zdravlja.

Tijekom razgovora misli su ga stalno odvlačile na oca, na čovjeka koji mu nije pružio ljubav i potporu kad mu je najviše trebalo, koji ga je najviše povrijedio.

Kako je tek nedavno napokon otišao iz obiteljske kuće i započeo život u podstanarstvu, još uvijek mu slike iz obiteljske kuće ne idu iz glave. Prepričao je da kada je tata bio kod kuće, mogao se voziti biciklom po čitav dan, ali nigdje dalje od Županje. Kada je otac putovao u Austriju, svaku večer u 21 sat bila je evidencija – poziv da se nije slučajno kuća zapalila. Nije pitao kako mu je sinu, već kakvo je stanje s kućom.

Ove godine Zvonimira su posebno pogodile očeve riječi.

„Nedavno mi je rekao da mu više nije stalo do mene i da me nikada nije volio i sada mi je srce na mjestu. Imam zdravog brata kojem je otac pružio sve, auto prenio na njega i dalje da ne govorim, a meni je stalno govorio kako će ići u Centar kako ne bi bio staratelj. Moja socijalna radnica me nije godinama obišla, jako je nemarna i nije ju briga kako ja živim i kako sam preživio sve prethodne godine otkad mi je dodijeljena“, naglasio je Zvonimir, ističući nemarnost nadležnih službi.

„Otac ujutro nikad nije popio ni kavu sa mnom, a dan mi je bio svaki jednak. Takav mi život ne treba jer imam novac, ali nije bio na mome računu, već na njegovome. Tata me samo provocirao, nije htio komunicirati sa mnom. Osjećao sam se kao igračka samoće, a što će mi takav život? Imao sam i dvije veze i to mi je uništio. A prilika da i ne govorim“, nadodao je.

Krajem ljeta prošle godine obratio se redakciji IN Portala s riječima: „Pomozite dok još nije kasno, jer kako pjeva Hanka Paldum: 'Prolazi moja mladost, dolaze druga vremena'. Troje liječnika specijalista iz različitih domena, kao što su psihijatrija i neurologija, rekli su za mene da je odlazak od oca jedini način da budem novi čovjek, te da ću za tri godine najvjerojatnije doći u stanje kada više neću morati koristiti nijednu tabletu.“

Ponekad je čovjeku lakše nešto napisati, reći strancu, nego onome tko ga je na mnoge načine zlostavljao kroz život – pa čak i kada je to otac, koji bi trebao biti otac, roditelj, a ne neprijatelj.

„A, tata moj, od srca ti želim sve najbolje na svijetu, neka te Bog čuva i sretna neka ti bude starost. Zaista ti nisam kriv što ne možeš shvatiti da ti više ne želim biti Pepeljuga. Spreman sam započeti samostalan život pa kud puklo da puklo, jer samo se Boga bojim. On je sve ovo vrijeme bio moj prijatelj i bez Njega ne bih izdržao“, poručio je ovim putem svom ocu.

Mjesecima je Zvonimiru najveća želja bila da ode iz svoje kuće, koja mu je bila pakao, a ne dom. Želio je ostvariti pravo na život i biti ponovno svoj čovjek.

„Jer tko meni malo da - ja ću mu pružiti istom mjerom i više, samo da je čovjek, nebitno koje rase, religije, nacije, seksualne orijentacije. Jer svi smo pred Bogom jednaki, zar ne?“, kaže Zvonimir.

„I zaista, za kraj, ova moja priča nosi naslov po romanu koji ne mogu pročitati, a volim čitanje i to me opušta. Siguran sam da vam je jasno o kojem je romanu riječ“, zaključio je.

Zvonimira je održala kroz sve vrijeme pjesma – od pisanja do pjevanja: „To me drži stalno, pjevam po kući i kad se šetam ulicom u mom mjestu.“

Stiglo je napokon vrijeme da svi talenti izađu iz Zvonimira i da se ostvari u onome što najviše voli, a to je pjesništvo. U petak 21. travnja ima nastup u Dječjem vrtiću u Vinkovcima, povodom manifestacije 'Noć knjige'.

Više o njegovu stvaralaštvu može se vidjeti na YouTubeu, gdje se nalazi dio pjesama iz njegove prve zbirke poezije pod nazivom 'Ljubav na dar', kao i na Facebooku.

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 21.04.2017