Pogled iz kolica Ante Raosa: Jesmo li prepoznali osobe s invaliditetom kao vrijednost i ravnopravne članove zajednice

Sustav ne funkcionira, a osobe s invaliditetom svakodnevno gube nadu u neki pravedniji život

 

U zadnje vrijeme sve više nailazim na pitanje "Pa do kada se misli ovako?"

Osobe s invaliditetom i njihove obitelji pod teretom života sve se više osjećaju napušteni i zapušteni. Uz sve ono što izazov invalidnosti nosi sa sobom, bilo u fizičkom ili intelektualnom obliku, svjedoci smo kako se iz dana u dan događaju neki novi izazovi, neke nove barijere, najčešće nepremostive. Sustav ne funkcionira, a OSI populacija gubi i nadu i samopouzdanje u neki pravedniji život koji je ispunjen i sadržajan.

Jesmo li ikada u prepoznali osobu s invaliditetom kao vrijednost, kao ravnopravnog člana zajednice? Jesmo li možda primijetili kako osobe s invaliditetom u životu prolaze kao neprimijećeni prolaznici na pozornici? Je li netko od nas imao vremena i samo nekoliko trenutaka dnevno svoje misli posvetio osobama s različitim izazovima invalidnosti? Znamo li što se događa sa životnim ciklusom kod onih čije dijete ima intelektualni izazov, čije dijete ne može micati ni nogama ni rukama? Mnogi od nas okreću glavu s porukom "bolje bi bilo da se nije ni rodio, ovako samo se pati". Neki misle kako se ništa značajno nije promijenilo i intelektualni izazov invalidnosti i ne postoji. A mi se svakodnevno pitamo "pa do kada se misli ovako", jer se neprestano događaju neki novi stresovi, neki novi izazovi.

S druge strane, sami roditelji uslijed nepoznavanja intelektualnih poteškoća njihove djece ne mogu vidjeti neke sposobnosti koje ih čine posebnim. U takvi situacijama događaju se razne tegobne situacije, koje postaju nerješive kako stručnjacima tako i samim obiteljima. Nama će možda biti čudno kada vidimo nekog čovjeka koji punoljetnu osobu vodi preko ulice, jer ne možemo razumjeti njegov invaliditet. U takvim situacijama događaju se često nepoželjni komentari koje kod roditelja izazivaju bijes, ljutnju i u takvim situacijama ti roditelji postavljaju ono glupo pitanje "pa do kada misle ovako".

Mi ne možemo u sebi vidjeti krivca, uzročnika koji samo pogoršava i onako pretešku situaciju jer niti je poznajemo, niti je razumijemo. Mi u Hrvatskoj nemamo stručnih istraživanja koja bi na adekvatan način odgovorila na ovakve situacije, mi smo i dalje izričito spontani i površni i sve radimo sukladno svojim viđenjima, bez kvalitetnih i stručnih analiza. Osobe s intelektualnim poteškoćama, čiji se život svakodnevno pogoršava jer im sredina nameće svako malo neke nove izazove, često puta zbog toga se povlače u sebe i prepuštaju svakodnevici i roditeljima. Ali nikako ne možemo razumjeti kako pravilnim radom s tim osobama možemo doći do toga da ti ljudi imaju i vlastiti dom i vlastiti novac.

Ja ne mogu odgovoriti na pitanje "pa do kada se misli ovako", i sam se suočavam s njime, ali mi kako zajednica možemo učiniti puno kako bi takvih pitanja bilo što manje. Možemo posvetiti pet minuta dnevno osobama s invaliditetom i razmišljati što je to za njih najbolje. Ako ne znamo što bi to moglo biti za "njih", razmislimo što je to najbolje za "nas" i vidjet ćemo kako i osobe s invaliditetom žele samo slobodu, žele upravljati svojim životom, žele živjeti u svome domu i trošiti vlastiti novac. Ako sam malo sebe damo, vidjet ćemo koliku radost ćemo proizvesti u tim dragim osobama. I ne samo to - radost će biti obostrana. A nije nam teško poticati našu djecu na iskreno druženje sa svim dobnim skupinama djece, nije nam teško učiti našu djecu na sudjelovanje u inkluzivnim procesima u školi, nije nam teško sudjelovati u pronalaženju pomoćne tehnologije uslijed koje će djeca s teškoćama u razvoju dosegnuti veći stupanj samostalnosti.

Nije nam teško biti prijatelj osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju i podržati ih u izgradnji zajednice u kojoj će i oni uživati ravnopravnost i slobodu. Možda ovim nećemo odgovoriti na traženo pitanje, ali znam kako će se manje postavljati.

Piše: Ante Raos

 

Povezane vijesti