Intervju, Anka Slonjšak: Osobe s invaliditetom umorne su od obećanja i nemaju vremena čekati na ostvarenje svojih temeljnih prava

"Osnovni problem koji bih željela istaknuti kroz ovogodišnje izvješće je segregacija i izdvajanje osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju u posebne ustanove, i to pod egidom - tko jednom uđe u ustanovu, više nikada ne izađe", kaže uz ostalo pravobraniteljica za OSI

 

Recite nam, može li se govoriti o pozitivnim pomacima ili barem naznakama ppromjena za populaciju koju predstavljate nakon što ste podnijeli Izvješće o radu za 2016. godinu u Hrvatskom saboru?

- U 2016. godini instituciji se obratilo 1394 građana, što je za 20 posto manje u odnosu na 2015. godinu kada je bilo 1745. Smatramo da je to posljedica višemjesečnog razdoblja u kojem su državna tijela otežano funkcionirala, zakonodavna aktivnost je zamrla, a institucije su obavljale samo tekuće poslove, bili su parlamentarni izbori te je s obzirom na istek mandata u svibnju 2016. kasnila procedura imenovanja koje je bilo sredinom listopada. Zbog ovakve situacije u odnosu na 2015. godinu, nije bilo promjena u stanju prava osoba s invaliditetom prikazanom u izvještaju o radu za 2016. godinu.

Naše preporuke tijelima državne vlasti, jedinicama lokalne i regionalne samouprave, kao i tijelima na svim drugim razinama, odraz su stvarnih životnih i često iznimno velikih problema osoba s invaliditetom i roditelja djece s teškoćama i trebaju biti polazište za pozitivne promjene. Ako smo se opredijelili za sudjelovanje osoba s invaliditetom, za obrazovanje i uključenost, ne smijemo pristajati na opravdanja da to iziskuje veća sredstva i da to košta i da država nema novca, jer svako ekonomsko osamostaljivanje osoba s invaliditetom je dobitak za društvenu zajednicu. Najviše košta pasivnost i nezadovoljstvo pojedinca i obitelji.

Koji osnovni problem bi željeli istaknuti u ovogodišnjem izvješću?

- Osnovni problem koji bih željela istaknuti kroz ovogodišnje izvješće je segregacija i izdvajanje osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju u posebne ustanove, bilo da se radi o ustanovama socijalne skrbi ili o posebnim odgojno-obrazovnim ustanovama. U ustanovama socijalne skrbipotpuno isključeno iz društva danas živi nekoliko tisuća osoba s različitim vrstama invaliditeta, iako su najbrojnije one s psihosocijalnim i intelektualnim teškoćama. To je posljedica usmjeravanja financijskih resursa u održavanje ustanova umjesto razvoja usluga koje bi osobama kojima je potrebna podrška omogućilo da žive u svojim zajednicama.

Situacija u kojoj se osobe s invaliditetom smještava u ustanove samo zato jer im je, primjerice, potreban nadzor kod redovnog uzimanja lijekova su i dalje pravilo, a ne iznimka. Upravo o tome o Hrvatskoj su pisale međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava pod egidom "tko jednom uđe u ustanovu, više nikada ne izađe". Ne postoji svijest o tome koliko je veliko i ozbiljno kršenje prava takva skrb o osobama s invaliditetom gdje se ograničava njihova sloboda kretanja, provođenje života prema domskom rasporedu u kojem je svaki dan isti, bez ikakve privatnosti i u interakciji samo s osobljem ustanove kojeg nema dovoljno da bi im pružilo podršku za sudjelovanje u aktivnostima u zajednici pa čak niti za njihovu rehabilitaciju u pravom smislu te riječi. Jedino što je moguće u takvim uvjetima je njihovo čuvanje. Na takav način skrbi koji više podsjeća na izdržavanje zatvorske kazne, osuđeni su zato jer država nije razvila sustav rehabilitacije u zajednici, nemamo terenski tim koji bi bio podrška osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima, nedovoljno se razvijaju programi organiziranog stanovanja, osobnog asistenta ne mogu dobiti sve osobe kojima je on potreban, a naročito ne u opsegu u kojem je ta usluga potrebna, nemamo dovoljno pružatelja usluga za pokrivanje patronažne službe njegovatelja, medicinskih sestara i fizioterapeuta koji bi brinuli za teže pokretne i nepokretne osobe, kako mlađa osoba u invalidskim kolicima ne bi morala biti smještena u dom samo zato što ima stare ili nemoćne roditelje.

Primamo značajan broj podnesaka zabrinutih osoba u invalidskim kolicima, koje strahuju za svoju budućnost kada ne bude roditelja. Kad se obitelj raspadne pod pritiskom na smještavanje člana s invaliditetom u ustanovu, izdvajaju se velika financijska sredstva, a da se prije toga niti mali dio tog iznosa nije osigurao za usluge podrške obitelji.

Iako je nadležno ministarstvo konstatiralo da su brojne ustanove socijalne skrbi prevelike i prenapučene, izostale su mjere kojima bi se ljudima koji tamo žive osigurao život dostojan čovjeka.

Što je Vaš zaključak o položaju osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju u hrvatskom društvu?

- Osobe s invaliditetom umorne su od obećanja i nemaju vremena niti strpljenja čekati kada će u potpunosti moći ostvariti svoja temeljna prava. Roditelje djece s teškoćama treba vratiti roditeljstvu pružajući im podršku da budu roditelji, a ne stručnjaci, pravnici, rehabilitatori itd. Svi oni imaju pravo na konkretne odluke. Smatram da hrvatsko društvo mora biti društveno odgovorno i imati konkretna rješenja kao i svrhovita promišljanja dugoročnih politika koje osiguravaju stvarnu uključenost, koja ne bi bila svedena na prigode obljetnica u kojima obilježavamo dane osoba s različitim vrstama invaliditeta, ponavljajući po tko zna koji put istovjetne probleme. Dostojanstvo se ne gradi kroz medijske komentare i samilosne priloge već odlučnim stvaranjem jednakih mogućnosti pristupu dobrima i uslugama u svim područjima. Očekujemo da sredstva koja država izdvaja za djecu s teškoćama i osobe s invaliditetom budu ciljana i prilagođena individualnim potrebama svake osobe s potrebnom evaluacijom učinaka. Želimo da svaki zakon koji se donosi na najvišem zakonodavnom tijelu prepoznaje osobe s invaliditetom. Rado se pozivamo na to da je potencijal osoba s invaliditetom neiskorišten, ali ne stvaramo realne mogućnosti za razvoj preostalih sposobnosti. Kao da ne vjerujemo mogućnostima osoba s invaliditetom. Također, nemamo pravo odgađati donošenje rješenja od životne važnosti za osobe s invaliditetom. Odnos prema njima mora biti konzistentan i kontinuiran. Imamo obvezu kroz javne politike i odluke stvarati jasne poveznice nadležnosti na svim razinama, kako bi se osigurao jednak položaj osobama s invaliditetom bez obzira gdje žive. Ne pristajemo na izlike za odgađanje izvršenja donesenih odluka, od kojih su neke donesene i na ovom, najvišem zakonodavnom tijelu. Kao što su zaključci Sabora usvojeni nakon posebnog izvješća o autizmu. Često tvrdimo da smo učinili sve što smo mogli, ali eto nesklone su bile okolnosti. Mi stvaramo te okolnosti. Umjesto da prebacujemo odgovornosti na neke druge, udružimo znanja i energiju za nalaženje rješenja, a ne za njihovo potiskivanje u kojemu sve ostaje samo na parcijalnim željama, ali bez stvarnog pomaka.

Razgovarala: Božica Ravlić

 

Povezane vijesti