Pogled iz kolica Ante Raosa: Tko će biti najgrlatiji glas u borbi za prava osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju

Godinama se zagovara i obećava zakon o osobnom asistentu, zakon o pomoćnicima u nastavi, zakon o inkluzivnom dodatku, ali od toga nema ništa

 

Kako nekome objasniti da istina je istina, a laž je laž? Svi mi imamo i svoje istine i svoje laži, ali činjenice su te koje ukazuju na istinu, sve ostalo je laž.

Svjedoci smo kreiranja novog zakona o braniteljima, koji će nas od 2019. godine koštati oko pola milijarde dodanih kuna godišnje. Tih pola milijarde kuna treba nekome uzeti kako bi se zadovoljile sve stavke navedenog zakona. Pitam se kome će se uzeti!? Državnim dužnosnicima sigurno neće. Navodno neće biti novih poreza, dakle ostale su civilni invalidi i umirovljenici. Ne mogu to pouzdano tvrditi, niti proturati kao istinu jer ne raspolažem s dovoljno činjenica, ali očito je kako će se pola milijarde kuna proračunskog novca dodatno osigurati za zadovoljavanje prava braniteljske populacije.

Odmah se ograđujem: nemam ništa protiv navedenog zakona, nemam ništa protiv hrvatskih branitelja, ali ovo mi se čini kao sramotna uliznička politika koja kupuje hrvatskog branitelja za sitan novac. Mnogi branitelji su nezbrinuti i o njima se ne vodi računa no, gospodo draga, oni ne trebaju ničiju milostinju, oni ne žele uzimati svom narodu neku crkavicu s kojom neće osjetiti nikakvu radost, nikakvo zadovoljstvo. U razgovoru s mnogim braniteljima osjetio sam njihovu ogorčenost što institucije vlasti ne vode računa o njima na način da o njihovu zbrinjavanju misle kroz osiguravanje radnih mjesta. Istina je kako su hrvatski branitelji izdani onog trenutka kada se dogodila privatizacija, kada su uništena njihova radna mjesta, kada su neki novi klinci postali gospodari svijeta dok su oni prolijevali krv za ovu Lijepu našu. Znam kako danas želimo ispraviti krivu Drinu, znam da se politika želi dodvoriti tom biračko tijelu, ali ovakvim načinom opet širimo negativnu sliku o braniteljima.

Godinama se zagovara i obećava zakon o osobnom asistentu, zakon o asistentu u nastavi, zakon o inkluzivnom dodatku za civilne invalide, ali od toga nema ništa jer nema novaca. I civilni invalidi imaju tuđu pomoć i njegu ali je za njih maksimalan iznos je 500 kuna, što je u odnosu na braniteljskih 4.000 kuna više nego sramotno. Sukladno novom zakonu o braniteljima oni će moći i raditi i primati mirovinu, dok civilni invalidi, ako su u mirovini, po zakonu o općem umirovljenju moraju odustati od mirovine i kada se zaposle ne priznaje im se radni staž, iako se uredno za njega uplaćuje u sustav mirovinskog.

Dakle, istina je ono što sam naveo: uzima se osobama s invaliditetom za potrebe novog zakona o hrvatskim braniteljima. Isto tako, niti mirovine se ne usklađuju sukladno predviđanjima i sukladno gospodarskom standardu, dakle uzima se i umirovljenicima. Da se razumijemo, to ne uzimaju hrvatski branitelj nego aktualna uliznička politika koja preko hrvatskih branitelja još jednom želi na indirektan način ocrniti tu časnu populaciju kao materijaliste i što je moguće više ih odnaroditi.

Istina je kako Hrvatska nije u mogućnosti razbacivati se novcem, istina je kako smo, bez obzira na izravnu krivnju institucija vlasti, svi skupa za to odgovorni i nitko od nas ne može "prvi baciti kamen". Bez obzira na trenutne potrebe pojedinaca svi zajedno moramo podnijeti teret situacije u koju smo se sami doveli. Svjestan sam kako će, bez obzira na ove moje lamentacije, novi zakon o hrvatskim braniteljima biti izglasan u Saboru, ali ni ovako sročen zakon neće izgraditi sustav koji će osigurati braniteljskoj populaciji život dostojan čovjeka.

Pitam se zašto smo slijepi i kod svojih očiju, zašto se ne možemo okrenuti oko sebe i vidjeti kako smo ubili hrvatsko selo, kako je više od 70 posto zemlje zaraslo u korov i draču, a mi ogromne sume novca trošimo na uvoz neke škart hrane. Pitam se zašto ne možemo subvencionirati kredite hrvatskih branitelja, ali i svih ostalih građana koji su spremni vratiti se na selo i obnoviti poljoprovredna gospodarstva, zašto ne možemo ponovo odgojiti autohtonu dalmatinsku svinju od koje ćemo moći proizvesti pravi dalmatinski pršut. Zašto ne možemo omogućiti hrvatskim braniteljima bavljenje stočarstvom i proizvesti pravo domaće mlijeko, pravo domaće maslo, pravi domaći sir. Zašto ovim novcem ne posijemo hrvatsku ledinu koja će braniteljima pružiti osjećaj odgovornosti, pripadnosti, korisnosti, koja će im vratiti osjećaj važnosti. S takvim bi odnosom pružili branitelju duhovni mir, priliku izbora i ono najvažnije – vratili mu dostojanstvo.

Vjerujem kako će u takvoj situaciji branitelji i dalje biti najčvršći stupovi zajednice i vjerujem kako će biti najgrlatiji glas u borbi za prava osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju te umirovljenika, starih i nemoćnih.

Piše: Ante Raos

 

Povezane vijesti