Naša priča: Sunčica i Nada Bolčević

Sunčica zbog intelektualnih teškoća nije bila integrirana u vrtić niti je imala prilagođeni program u školi, no zato je cijelo vrijeme uz sebe imala mamu Nadu koja se oduvijek borila da njezina kćer pronađe svoje mjesto pod suncem

 

Sunčica Bolčević živi u Sesvetama s roditeljima, bratom, šogoricom i nećakom. Obitelj je to koja u slozi brine o Sunčici i njezinim potrebama. Ipak, mama je mama, pa je tako i Nada kroz godine ipak najviše bila tu za Sunčicu, strepila, prolazila uspone i padove, tuge, radosti, hodala po ustanovama, mučila se s birokracijom i nailazila na nerazumjevanje čak i najbliže okoline. Borila se da Sunčica pronađe svoje mjesto u društvu.

"Sunčica je rođena 25. siječnja 1975. godine iz uredne trudnoće i poroda tijekom kojeg je, doduše, Sunčica poplavila, ali nisam ni slutila da će moja beba imati bilo kakve poteškoće, niti me je liječnički tim upozorio na takvu mogućnost. Čak ni pedijatar koji je Sunčicu vodio nije nikada ništa posumnjao. Zapravo sam u dobi od četiri godine sama počela shvaćati da se Sunčica, iako hoda, intelektualno ne razvija poput svojih vršnjaka. Prvo smo krenuli na Rebro i Sunčica se danas vodi kao osoba s blagim intelektualnim teškoćama", kaže nam na početku mama Nada.

Kao što i sami možete pretpostaviti, dijete s intelektualnim teškoćama rođeno 1975. nije bilo integrirano u vrtić, niti je imalo prilagođeni program u školi.

"Sunčica nije pohađala vrtić, ja sam je čuvala. Krenula je u redovnu osnovnu školu, ali je ometala natavu i nije mogla pratiti program, pa nam je učiteljica sugerirala da je ispišemo. Možda se škola i mogla malo više potruditi prilagoditi Sunčici, ali bila su to neka druga vremena. Potom je Sunčica kenula u osnovnu školu 'Dr. Zlatan Sremac' koja je djelovala u sklopu Centra za autizam. Tamo se Sunčica dobro snašla i pronašla prijatelje i bila je tamo do svoje 22 godine. Sunčica u školi nije naučila čitati i pisati, jer su stručnjaci zaključili da ona to ne može, ali danas pomaka na bolje ipak ima - može prepisati rečenicu, ali je ne može samostalno sastaviti. Recimo, u Centru za reabilitaciju Zagreb, točnije dislociranoj jedinici Dubrava, samostalno piše dnevnik rada štampanim slovima", kaže mama Nada.

Sunčica ima i svoj mobitel na kojem zna nazvati svoje ukućane jer svakodnevno samostalno putuje u Centar za rehabilitaciju, smješten u Grižanskoj 19, gdje je maksimalno angažirana, a i nama je pokazala djelić svojih radova.

"Sama putujem u Centar i to me čini sretnom, tamo si svaki dan najprije popijemo kavu, malo počistimo, a onda se dogovaramo što ćemo raditi toga dana. Imamo razne kreativne aktivnosti, izrađujemo figurice, na praznim staklenim bocama stvaramo razne motive i tako predmet koji više ničemu ne služi postaje jedinstven ukras u nečijoj vitrini. Izrađujemo i razne čestitke, a sad pred Božić imamo baš puno posla", kaže nam Sunčica koja zaista ima zlatne ruke.

"U Centru je Sunčica pronašla prijatelje i ne propušta ići tamo jer odlaze u knjižnicu, kazalište, idu na kestenijadu i jednostavno joj je život dobio smisao. Od zatvaranja u četiri zida nema ništa jer joj mi doma ne bi ni znali tako isplanirati dan", nadovezuje se Nada

Pitali smo mamu Nadu strahuje li što će biti sa Sunčicom kad nje ne bude?

"Nisam opterećena time jer Sunčica ima mlađeg brata i šogoricu s kojima se dobro slaže, međusobno se vole i poštuju tako da će Sunčica biti dobro zbrinuta."

"Osim u Centar za rehabilitaciju volim ići na kave s najboljom prijateljicom Jelenom jer pričamo o svemu i svačemu", priča Sunčica o svojim sitnim guštima.

Za kraj nam je Sunčica nešto povjerila.

"Voljela bih pronaći čovjeka s kojim bih djelila i dobro i zlo, mi također imamo pravo voljeti i biti voljeni", poručuje Sunčica.

Anita Blažinović

 

Povezane vijesti