Pogled iz kolica Ante Raosa: Je li herojski čin Saše Pavlića zapravo bio uzaludan?

Imam osjećaj kako su Sašini koraci bili uzaludni, kako je svaka njegova kap znoja pala na neplodno tlo, ne zbog ove Vlade, nego zbog pasivnosti nas osoba s invaliditetom

 

On je odlučio nešto učiniti, svojim je primjerom pokušao svima nama reći kako se može kada se hoće. Od Rijeke do Zagreba hodanjem dugim 160 kilometara, s križem na leđima, Saša Pavlić učinio je svoje, a nas je na Markovu trgu bilo samo stotinjak. On iscrpljen, natečenih nogu, vidno iznemogao došao je na Markov trg skrenuti pozornost na djecu koja boluju od mišićne atrofije, a nas je bilo samo stotinjak. Ne znam čega sam se više sramio, zbog sebe, svih nas ili ove Vlade. Njegov dolazak na Markov trg u meni je izazvao sramotu, tugu, osjećaj samosažaljenja, jer nisam smogao snage s njime nositi križ.

Sjećamo li ga se još i danas, sjeća li ga se itko ili je to bio sam trenutak meijske pažnje, premda je Saša Pavlić cijeloj Hrvatskoj očitao lekciju. On je pokazao ljubav prema nemoćnoj djeci, nije tražio nemoguće, njemu su samo bili važni mališani koji imaju pravo na život. I on je svoje učinio, nije se žalio, nije se hvalio, jednostavno je došao u Zagreb i otišao u zaborav. Njemu nije trebala medijska pozornost, nego pozornost na djecu koja boluju od mišićne atrofije, a danas ga se više i ne sjećamo. Rijetki se sjete njegova imena, dakle čovjeka koji je u svojoj skromnosti bio toliko veliki da smo se svi pred tom veličinom posramili. A danas više i ne znamo gdje je i što radi...

Nije bilo teško naći tisuću razloga zašto ne dati podršku tom humanisti, ne lakše je bilo u tišini vlastitog doma na društvenim mrežama lajkati medijske objave. Gdje je tu odgovornost svih nas, gdje je tu naš doprinos, gdje je tu naša borba. Sramim se sebe i svoje pasivnosti, sramim se svega što sam mogao a nisam, sramim se svih nas osoba s invaliditetom koji se nismo uzdigli iznad naše sebičnosti i podredili se zajedništvu. I ma koliko bio kritičan prema ovoj Vladi i koliko god oni bili uzrok ove nepravde prema teško oboljeloj djeci, naša pasivnost je ono što mi izaziva duševnu tegobu. Znam koliko je potrebno odricanja za razne borbe, znam koliko je potrebno upornosti, samopouzdanja, poniznosti, ali sad smo imali put kojeg je trasirao Saša Pavlić.

A mogli smo puno toga, mogli smo zajedno sa Sašom zadati snažan udarac ovoj Vladi i natjerati je da poduzme nešto, natjerati je da prizna da svatko ima pravo na liječenje. I nismo morali ići u Zagreb mogli smo to napraviti u vlastitoj sredini, bez troškova, ali nas je na Markovu trgu bilo samo stotinjak. Mogli smo svatko u svom gradu, općini, županiji, pozvati institucije vlasti na odgovornost prema djeci s teškoćama u razvoju.

I danas, nakon tjedan dana od njegova dolaska na Markov trg, imam osjećaj kako su Sašini koraci bili uzaludni, kako je svaka njegova kap znoja pala na neplodno tlo, kako je svaka njegova suza isplakana uzalud. Ne zato što ova Vlada i ovaj ministar zdravstva neće učiniti ništa, već zato što se u nama nije dogodila oluja, što se u nama nije dogodio bljesak, što smo i dalje spremni jesti palentu koju nam drugi miješaju.

Život je jedna velika odgovornost, sve naše tragedije samo su škole u kojima učimo najteže lekcije. Saša je svoju lekciju savladao, a mi, mi smo svi pali na ispitu jer bilo nas je na Markovu trgu bilo samo stotinjak.

Piše: Ante Raos