Moja priča: Sara Popović

Ni dva moždana udara koja su uzrokovala invaliditet Saru nisu zaustavila u životnoj misiji: pisati blog, ustrajavati u borbi za ideale koji život znače

 

Sara Popović djevojka je iz Dalja, sela na Dunavu između Osijeka i Vukovara, jedinstvena i po tome što je porazila već dva moždana udara u svoja dva (i godinu više) desetljeća života.

Rođena je 22. lipnja 1997. u Vukovaru. Prvi moždani udar imala je u siječnju 2016., sa samo 18 godina. Primijetila je da je te kobne godine skoro jedanaest dana provela u komi, računajući prvi i drugi udar.

"I u toj drugoj komi sam imala susret s mojim anđelom čuvarom o kojem sam pisala na svom blogu", počinje svoju priču Sara.

Kako sama kaže, razlog prvog moždanog udara je urođeni, odnosno genetski, jer je u pitanju AVM (arterovenozna malformacija) koja se stvori u mozgu još kod fetusa. Također, veli Sara, tog je dana bila nagla promjena vremena i pritiska.

"Izašla sam van nakon tri mjeseca ležanja, proslavila 19. rođendan da bih 15. srpnja dobila drugi udar koji je bio još teži od prvog, jer su mi uklonili komad lubanje, zbog čega me za koji mjesec čeka još jedna operacija. No to sam sve preživjela i podnosim s osmijehom, bez obzira na bolove", priča Sara.

Nadalje objašnjava: "Razlog drugog moždanog udara je mješavina nemogućnosti zatvaranja žile jer možda ne bih preživjela, a i liječnici iz osječke bolnice su me predugo ostavili na lijekovima za razrjeđivanje krvi, uz andol za cirkulaciju. Umjesto četiri tjedna, što sam to morala piti, oni su me ostavili na tome četiri mjeseca tako da je krv bila kao voda i krvarenje se nije moglo zaustaviti. Kod njih sam također za sedam dana ležanja u komi dobila dekubitus na glavi, toliko dubok da se vidjela kost, jer su morali kirurški odstraniti tkivo na tom mjestu. Tu više nikada kosa neće rasti zbog loše higijene i rige. Najvjerojatnije sam preko te rane dobila trovanje sepsom."

U šali kaže da bi, što se tiče drugog udara, zapravo trebala biti zahvalna jer se zapravo sve dogodilo u 'pravom trenutku'.

"Liječnici predviđaju da ću se oporaviti, a sad u petom mjesecu idem na kontrolu da vidim jesu li uspjeli sve žile zatvoriti, što su pokušali u drugom mjesecu. Bilo bi suludo pomišljati da će mi se tijelo sto posto vratiti jer je to nemoguće. No ja ću se uporno truditi pa neka bude barem 99,9 posto. Liječenje ide sasvim uredno. Dugo traje, no ide uredno", optimistična je Sara.

Međutim, problem joj predstavljaju toplice, odnosno stacionarna rehabilitacija.

"Pri kraju prosinca 2016. godine išla sam u Bizovac na bolničko ležanje i terapije. I na početku 2017. sam bila jako kratko. Zbog toga sam navodno izgubila pravo na toplice preko zdravstvenog i dopunskog osiguranja, ali dobar čovjek, dr. Joško Glavić, mi je odlučio pokloniti neurorehabilitaciju s robotima u Dubrovniku, vrhunsku rehabilitaciju u Hrvatskoj. U petom mjesecu također moram ići kod njih u polikliniku na pregled kako bi mogli odraditi pregled i sve što je potrebno kako bih napokon otišla u Dubrovnik. Trenutno su mi najveći planovi završiti neurorehabilitaciju, što više se osamostaliti i pokušati pronaći svoj prvi posao. Što se tiče posla nisam izbirljiva, no san mi je raditi sa životinjama. Ne mogu i ne želim previše unaprijed planirati", pojašnjava.

Iako je mlada, ipak je diskriminacija nije zaobišla kad je zakoračila u svijet OSI populacije.

"Da, ljudi nemaju nimalo obzira niti kulture. U mom mjestu nisu baš najbolje staze pa sam primorana pola puta ići po stazi, a pola puta po cesti. Također, dosta ljudi mi je prigovaralo i ljutilo se na mene jer su mi neke stvari morali ponavljati zato što često zaboravljam. Često sam se bojala ljude i pitati nešto što su mi već rekli jer strahujem kakve će biti njihove reakcije. Gdje god se pojavim, u većini slučajeva bude onih osuđujućih pogleda jer hodam sa štapom. Zbog toga često poželim da sam nevidljiva, no ne dopuštam ja okolini da me porazi. Takva sam kakva sam. Ja ću kasnije odbaciti štap, ali oni tu lošu osobnost neće nikada promijeniti", iznijela je svoja iskustva.

Trenutno je nezaposlena jer se još uvijek oporavlja od drugog moždanog udara, a ima problema i s pamćenjem.

"Hodam sa štapom, ne mogu koristiti lijevu ruku, odnosno jako je ograničena u pokretima. Nakon tri mjeseca boravka u bolnici poslije drugog udara izlazim van i napokon idem kući, da bih kod kuće bila vezana za krevet i kolica, jer nisam mogla hodati zbog skraćenja ahilove tetive, uz to nisam imala ni odgovarajuću ortozu/udlagu koju danas imam. Prolazili su tako mjeseci i ja sam bivala fizički ograničena i vezana za krevet i kolica. Tek nakon što sam stekla invaliditet shvatila sam koliko se zapravo moramo boriti. Osim one za zdravlje, moramo voditi borbu i da bi ostvarili elementarna ljudska prava", kategorična je Sara.

Unatoč svemu, zahvalna je, kaže, na svojoj bolesti.

Koliko god bolova pretrpjela, a i samoće, ja sam i dalje zahvalna jer bolest smatram prilikom da upoznam surovost realnog života, upoznam sebe, izbacim otrovne i nepotrebne ljude iz života kako bih napravila mjesta za one dobre. Sve one trenutke slabosti pobijedim. Mnogo mi u tome pomaže moja obitelj, očuh i majka, ali majka najviše jer sam s njom jako povezana. Ona mi je najbolja prijateljica i najveći oslonac u mom životu. Često poželim normalan život, bez svih ovih problema, no onda shvatim da bi mi tad bilo dosadno i zahvalim se na vlastitim izazovima. Nabacim osmijeh na lice i nastavim dalje", kaže.

S nama je podijelila i jedno iskustvo iz bolnice nakon drugog moždanog udara.

"Bila sam izgubljena nakon buđenja iz kome, a imala sam veliki 'turban' na glavi, u prijevodu, imala sam gaze i obloge od uklanjanja kosti. Nisam htjela sestre o tome ništa pitati. Jednog dana sam osjetila da me s desne strane kod uha svrbi jer nešto curi. Gurnem prst ispod toga, počešem se i izvadim ga van jer sam osjetila nešto mokro. Pogledam prst i ugledam gnoj i krv. Jedva sam dočekala liječnike da ih pitam što mi je to. Čim sam ih pitala, majka je počela plakati, sva se uzmucala i izgubila pa počela objašnjavati: 'Pa Saro, ne znam kako da ti objasnim, ne znam kako ćeš reagirati na to. Samo ti prvo moram reći da te zbog toga čeka za nekoliko mjeseci još jedna operacija. Kada je nastupio drugi udar, mozak ti je puno oticao i bilo je previše krvi, pa su ti morali odstraniti komad lubanje da bi te spasili. Ali se ništa ne brini. Puno je ljudi s tom tegobom u svijetu i moći ćeš nakon operacije normalno funkcionirati'. Prvo nisam znala što reći od šoka, ali sam se onda počela glasno smijati i samo rekla: 'Pa kakve veze ima. Malo ću glumiti Terminatora. Nije dovoljno što u glavi imam stent i pumpicu. Sad malo prelazimo na estetiku i ugrađujemo plastiku. Nije to ništa. Bitno da je živa glava.' I smijala sam se cijelo vrijeme dok me majka šokirano gledala i plakala", priča Sara.

Na pitanje kako sada 'začinjava' život, rekla je: "U slobodno vrijeme uglavnom idem u šetnje, vježbam, gledam filmove i serije, a također vodim na Facebooku svoj blog 'Mi Mladi Borci', gdje opisujem svoj oporavak i pišem inspirativne tekstove. To mi je ispušni ventil."

Klaudija Klanjčić