Zabilješke Anite Blažinović: Prokletstvo osoba u kolicima je mobilnost, a blagoslov je pristupačnost

Da bi bilo koja osoba s invaliditetom, posebno ona u kolicima, mogla aktivno sudjelovati u životu svoje zajednice potrebno joj je omogućiti prijevoz i prilagoditi pristup svim sadržajima

 

Glavni preduvijet da bi osoba s invaliditetom, posebno ona u kolicima, uopće izašla iz kuće, otišla u školu, na posao, liječniku, u kazalište, na izlet je osiguran prijevoz kako bi sama ili u pratnji nekog stigla na željeno odredište. Ako živite u Zagrebu, imate kao i ja, sreću jer je prijevoz osoba u kolicima ovdje više nego dobro riješen. Neću reći savršeno jer savršenstvo ne postoji i uvijek treba ići ka još boljem. Naime, u Zagrebu ZET ima specijalizirana kombi vozila koja prevoze osobe u kolicima. Odlično kod ove usluge je to što kombi vozilo dođe po korisnika na kućnu adresu i vrati ga nazad u unaprijed dogovorenom terminu. Možete se voziti i u noći ako idete u noćni život. Usluga naravno, kao i sve u životu, ima i lošije strane, primjerice, još uvijek ima puno manje vozila nego što ima osoba koje prijevoz trebaju. Prioritet prijevoza imaju zaposleni, školarci i studenti i oni se voze svaki dan, dok ljudi koji bi primjerice otišli u trgovinu, kino, kazalište ili samo liječniku vožnju naručuju danas za sutra i vrlo često ne ostane slobodan termin koji im treba pa moraju pokušati ponovno sutra. Znači koliko god je super da usluga postoji ima tu još puno rupa za popuniti da bi imali punu spontanost u kretanju. Potrebno je nešto napraviti i za osobe koje nestabilno hodaju, ali nemaju kolica jer ta kategorija OSI nema pravo na prijevoz ZET-ovim kombijem, a ne usude se sami ni u tramvaj jer ako ih u gužvi netko gurne past će i potrgati ruke i noge – ne daj Bože!

Ako ste dovoljno jaki u rukama ili imate asistenta, u metropoli postoji i veliki broj niskopodnih autobusa i tramvaja što nam je također značajno olakšalo muke po prijevozu. Ovdje mala primjedba ide jedino na stajališta jer još uvijek nisu sva primjerene visine pa ponegdje treba malo više paziti da ne ljosnemo, to ne bi bio baš lijep prizor i mogao bi biti fatalan. I ponekad malo duže od ostatka naroda čekamo željeni tramvaj jer nisu baš svi niskopodni. Osobno si uvijek s asistenticom unaprijed razradim putovanje – što, kako, koji broj, koja stanica, što moramo zaobići i tako dalje. Sveukupna funkcionalnost prijevoza za osobe u kolicima u Zagrebu po meni zaslužuje ocjenu 4 plus. Nadam se da nisam prestroga, pogotovo zato što tekst još nije gotov, a ni problem mobilnosti, pristupačnosti.

Oni koji ne žive u Zagrebu, odnosno žive bilo gdje drugdje, uopće ne mogu dati ocjenu javnom gradskom prijevozu u smislu pogodnosti za osobe u kolicima jer ih uopće nema. I kako onda da osoba putuje, kreće se, normalno koristi sadržaje koje grad nudi? Puno teže će se odlučiti zaposliti, družiti se, bilo što raditi ako mora ovisiti samo o obitelji ili kombi voziloma udruge kojih je uvijek premalo

Veliki problem i nama iz Zagreba i ljudima iz svih ostalih gradova stvara međugradski prijevoz, dakle, ja ću iz Zagreba vrlo teško autobusom otputovati u Zadar jer busevi nemaju rampu, ali zato imaju po 3-4 uske stepenice po kojima će me neki snagator vrlo teško unijeti, uz najbolju volju. Niti je meni ugodno da me netko razvlači i navlači, niti je drugoj strani to lako. Opet nam preostaje kemijanje i osjećaj sputanosti jer ako nemamo vlastiti ili roditeljski auto moramo platiti nekoga da nas vozi, nekoga koga možda ni ne želimo na svom putovanju.

Ista situacija je i s vlakovima – ne možeš ući, a ako u svom gradu i uđeš možda na cilju ne možeš izaći, vagoni su preuski za nešto veća kolica.

Ako i kada sretno stignemo na željeno odredište, u neki drugi grad, javlja se novi problem – sveopća pristupačnost nekog mjesta. Ne raspitamo li se dobro unaprijed, toliko željeno putovanje bi vam moglo prisjesti.

Uskoro ćemo svi željeti otići na naše predivno more pa ću se i turističke pristupačnosti mrvicu dotaknuti.

Sve više morskih odredišta ima dizalice za spuštanje OSI u more ili betonirane rampe. Određeni hoteli imaju prilagođene sobe, ali još uvijek moramo dobro razmišljati kuda idemo. Problem kod smještaja u prilagođenom hotelu je cijena jer su uglavnom prilagođeni hoteli više cjenovne kategorije, što prolazi za strance, ali za nas domaće baš i ne, ako znamo s kojim iznosom većina OSI živi. Opet se oslanjamo na dobro provjerene destinacije i jeftinije opcije smještaja kod rodbine. Najbolji su mi iznajmljivači privatnih kuća koji vam kažu sve je prilagođeno, 50 metara od super plaže...

Dođete u mjesto, u kuću, a vrata preuska za kolica, ne možete u tuš kabinu, ne možete u WC, a plaža vam je blizu samo ako je gledate na plakatu, doživljeno i proživljeno!

Da bi bilo koja osoba s invaliditetom, posebno ona u kolicima, mogla adekvatno i aktivno sudjelovati u životu svoje zajednice potrebno joj je omogućiti prijevoz i prilagoditi pristup svim sadržajima, zapravo, znam da je nemoguće prilagoditi baš sve.

Eto, dragi moji čitatelji, svašta sam danas nadrobila, nadam se da ste uspjeli poloviti što je sve pisac htio reći.

Piše: Anita Blažinović

 

Povezane vijesti