Zabilješke Anite Blažinović: Puno osoba s invaliditetom živi pod 'staklenim zvonom'

Ako roditelji dijete s invaliditetom previše nauče na to da se oko ničega ne mora pomučiti – za deset godina će imati 'gotovana' bez ikakvih ambicija u životu

 

Zadnjih mjeseci dosta idem po gradu, na razne lokacije, razne prigode, uđem u puno tramvaja i znate što mi je zapelo za oko? Nikad nigdje, ni u prolazu ne sretnem osobu s invaliditetom. Nema nikoga u kolicima, na štakama, na hodalici, nema nikog nepoznatog, kamoli poznatog. Ponekad imam dojam da sam jedina OSI koja na kotačima pretražuje i istražuje Zagreb. Jedan od mogućih razloga tome je svakako nepristupačnost i problem mobilnosti kojeg sam se dotaknula prošlog tjedna, a drugi je pasivnost osoba s invaliditetom, onaj poznati sindrom 'sve će nam doći doma na kauć' jer smo mi OSI, ne moramo ništa jer će već netko drugi sve uraditi za nas.

Sve počinje jednom davno kada stignemo na svijet i sudbina nam dodjeli neku dijagnozicu koja će nam praviti društvo kroz život. Potom na scenu stupaju naši roditelji kojima je ponekad teško, pogotovo dok smo mali, odrediti koliko treba biti strog, koliko blag, koliko fizički možemo i moramo napraviti sami, a koliko je opravdano da nam oni pomažu.

I tu počinje onaj put u pakao popločen dobrim namjerama, naravno ne doslovno. Ako roditelji dijete s invaliditetom previše nauče na to da se oko ničega ne mora pomučiti – za deset godina će imati odralog gotovana koji se neće htjeti, znati, ni moći za ništa u životu sam potruditi.

I sama donekle naginjem gotovanima u smislu da je oko mene uvijek hrpa ljudi koji će nešto umjesto mene napraviti, ponekad to ni ne tražim, ali jednostavno im je brže i jednostavnije da oni naprave, nego da čekaju mene, kako kažu, 'usporeni film' i to je ogromna greška, kako u mojoj obitelji tako i u mnogima. Sve što osoba s invaliditetom može napraviti sama, neka i napravi sama, makar uspjela tek iz sto prvog pokušaja.

Ovdje su zbilja najključniji roditelji i njihova kvalitetna i prije svega objektivna procjena što dijete može, još iz onog davnog doba kada su doma donijeli smotuljak, pa do vrtića, škole, fakulteta, najobičnije svakodnevice, odlaska u grad. Kod onog što osoba može napraviti, treba je poticati da to i radi, a ako osoba stvarno ne može, nemogućnost treba prigrliti i nikada ne govoriti: vidi Vlatku, ona može, a zašto ti ne možeš? Vaše dijete nije Vlatka

Prisjetite se i kako je vaš mali manipulator u ranom djetinstvu samo zdušno tulio, poplavio od plača kad ste ga odnijeli na fizioterapiju i odbijao vježbati – ako ste se posvađali s fizioterapeutom i tražili puno blaži tretman, vaše dijete je već tada bilo u poziciji odgajanja vas i u stanju je izmanipulirati vas, vjerojatno to radi još i dan - danas. Budimo realni, terapeuti ne trgaju ruke i noge i toliko plakanje ima samo jedan cilj – izbjegavanje terapije.

Koliko ste puta u životu rekli: „nemoj ti sine sam, mama će ti pomoći, mama će ti dodati, mama će te obući, a da pritom niste ni pokušali inzistirati da nabrojano pokuša odraditi sam?

Iz kuće dijete spremaju roditelji, u školi ga dočeka asistent, poslije škole mu opet sve pred nos guraaju roditelji i to dijete cijeloga dana uopće nema osjećaj da se mora oslanjati samo na sebe, na neki način živi i odrasta pod 'staklenim zvonom' i tako iz godine u godinu, iz situacije u situaciju. I niste ni primijetili da je vaše djetešce već odraslo i vrlo je gotovanski nastrojeno.

Izvan kuće nikad ne ide sam/sama jer jednom kad je to možda i pokušao vi, roditelji ste rekli NE, ja se bojim za tebe! Sada zato izlazi samo s vama, nekim organiziranim prijevozom i nema ga u onom tramvaju u kojem nikad ne sretnem OSI.

Vašeg djeteta, sada već odraslog čovjeka, nema ni u pošti, banci, ne naruči ZET da ode liječniku jer ste uvijek s njim išli vi, niste ga puštali samog, bojali ste se za njega - vjerojatno nepotrebno.

Vaš sin je imao curu, ali je veza pukla jer je opet vaš strah bio jači. Mislili ste da on i djevojka nisu sposobni za taj korak, da neće moći plaćati stan, da će napraviti dijete za koje se neće moći brinuti...

Godine prolaze, sve ste stariji, pitanje je kada će se vaša svijeća ugasiti, a vaše dijete 'pod staklenim zvonom' nema pojma o životu jer ga vi niste na vrijeme natjerali da ga spozna, da ga živi, da se bori, da ustraje, da grebe, da kuca na vrata, da skuha jelo, opere odjeću...

Tekst se ne odnosi na ljude koji zaista fizički ne mogu biti samostalni, koji roditelje zaista trebaju 24 sata na dan, odnosi se samo na one koji svjesno i namjerno sve čekaju na tacni jer ste im vi kao roditelji to omogućili.

Piše: Anita Blažinović

 

Povezane vijesti