Darko Krtanjek: Užasava me mogućnost da ću ostati bez prava na terapiju u kući, kako ću se nositi sa svojim invaliditetom!?

Poštovana gospodo koji odlučujete o pravilnicima i našim konkretnim pravima - sjednite samo na nekoliko sati u invalidska kolica, sagledajte probleme koji se stvore u minuti, a kamoli u jednom danu

 

Novinarka Anita Blažinović u prošloj je kolumni na In Portalu u detalje slikovito opisala životno stanje nas osoba s cerebralnom paralizom, a sa sličnim se poteškoćama nose i druge osobe s invaliditetom, nevezano za dijagnozu. Riječ je, dakle, o nacrtu prijedloga Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava na bolničku medicinsku rehabilitaciju i fizikalnu terapiju u kući.

Poštovana gospodo koji odlučujete o pravilnicima i našim konkretnim pravima - sjednite samo na 24 sata u invalidska kolica, sagledajte probleme koji se stvore u minuti, a kamoli jednom danu. Prepreke u stanu, vrata, pragovi, transferi, higijena, kupanje, osnovne dnevne aktivnosti, obavezan lift ako je osoba u zgradi sa stepenicama... Tisuću i jedan problem, a uz sve to kod cerebralne paralize prisutan je spazam, tremor i kontrakture. Muskulatura se koči, pokreti su sve teži te s godinama i nestaju. Redovnom terapijom, uz stručno vodstvo terapeuta, mi samo održavamo svoje stanje funkcionalnosti što je dulje moguće. 

Osoba sam sa svojih 47 godina, cerebralnu paralizu imam od rođenja. Cijeli se život uz pomoć roditelja borim za što veću funkcionalnost, pokretljivost i samostalnost, naravno uz redovnu stacionarnu rehabilitaciju u trajanju od 21 dan godišnje. Do ove godine krpao sam se kako sam mogao i znao, od rehabilitacije do rehabilitacije. Rekoh sam sebi - ima potrebitijih od mene za terapije u kući. No, nakupljene godine života uzele su svoj danak. Tek ove godine od veljače 'uživao' sam terapije u kući, osjećam pozitivan učinak, lakšu pokretljivost i koliko-toliko manji spazam. Nakon samo pet mjeseci kontinuiranog stručnog rada s terapeutom ne mogu zamisliti daljnji tijek svog svakodnevnog funkcioniranja.

Polupokretna sam osoba na kraće relacije, za samostalno funkcioniranje ipak vezan za elektromotorna kolica. Fizikalna terapija je naša osnovna životna potreba poslije obavljenih fizioloških potreba, osobne higijene te dnevnih obroka. Terapija je osnovni dnevni posao svake osobe s invaliditetom, svih 365 dana u godini. Osnovne životne potrebe nam se nikako ne smiju niti djelomično uskratiti, a kamoli oduzeti trajno. 

Poštovana gospodo, stavite se u našu svakodnevnu situaciju, proživite to na svojoj koži i sve će vam biti jasno. U tom slučaju ukidanje prava na stacionarnu rehabilitaciju i fizikalnu terapiju u kući nikako neće doći u obzir. S neizbježnim starenjem svakako nam je potreban i asistent u kući. Sagledajte tu mogućnost i odobrite ih na osam sati dnevno, i to kao struku (za one tko se vidi u toj grani struke). Nalazimo se u 21. stoljeću, ne otežavajte već ionako tegoban život osobama s invaliditetom.
Trajni, dostojanstveni smještaj nakon nemoći ili smrti naših roditelja - sastavni dio života - gorući je i nerješiv problem za većinu nas ovisnih o tuđoj pomoći i njezi.
Poštovana gospodo, isprobajte kretanje gradom u kolicima, uz prisutan spazam mišića, tremor, dakle spastičnost tijela općenito. Sve sam to ja, pa razmislite kako mi je. Nakon toga lako ćete donijeti realnu odluku na ovo pitanje: "Treba li ukinuti stacionarnu održavajuću rehabilitaciju u toplicama, kao i fizikalnu terapiju u kući?"

Piše: Darko Krtanjek