Zabilješke Anite Blažinović: Humanitarne akcije koje nemaju plemenito lice

Postoje, nažalost,  među nama oni kojima ni vlastito zdravlje nije sveto, oni koji će novac od humanitarne akcije strpati u svoj džep. Hladnokrvno i bez grižnje savjesti


Često znam čuti starije ljude koji kažu da je bolje sto puta dati nego jednom primiti. Više nego ikad susrećemo se s raznim humanitarnim akcijama, gotovo na dnevnoj bazi, postali smo društvo koje spas od gladi, bolesti, života na ulici traži na 060 liniji.
Je li svaka od tih humanitarnih akcija na koje naiđemo zaista i opravdana, u to niti želim, niti imam pravo ulaziti i ovaj tekst pišem isključivo kao promatrač jer sam ljuta i pitam se što je to danas u ljude ušlo toliko tužno i ružno da organiziraju lažne humanitarne akcije za nepostojeće bolesti pored stvarnog jada i bijede koji nas  okružuje.
Oko nas žive bolesna dječica koja bez xy humanitarne akcije možda neće doživjeti sljedeći rođendan jer hitno trebaju spasonosnu operaciju ili lijek. Nečija žena, sestra, majka, iscrpljena i bez kose čeka novi ciklus kemoterapije i lijek koji nije na listi besplatnih lijekova. Nečiji tata sada čeka skupu operaciju u inozemstvu i svjestan je da je možda neće dočekati. Oko nas žive gladni ljudi i oni koji su jučer imali sve, danas nemaju ništa – jednostavno možda ni sama ne mogu dovoljno jasno pojmiti koliko teško čovjeku mora biti da ispruži ruku, zatraži novac i pokuša preživjeti uz pomoć svih nas, zahvaljujući humanitarnoj akciji. Rekoh, čovjeku je teško pružiti ruku, da, mislim da je u tome stvar. Što je više čovječnosti u čovjeku, to je teže ispružiti ruku i nešto tražiti. 
Postoje nažalost i ljudi kojima ni vlastito zdravlje nije sveto i oni koji će novac od humanitarne akcije strpati u svoj džep. Hladnokrvno i bez grižnje savjesti. E, takvi su samo ljudi i s onim čovječnim u sebi se odavno nisu susreli. Što ih točno tjera na takav postupak nikad neću saznati, vjerojatno ni vi, ali rastužuje i ljuti istovremeno jer zbog takvih postajemo sumnjičavi, pitamo se hoće li naš novac zaista završiti tamo gdje treba, ili će na putu do onoga kome treba skrenuti na put onome kome ne treba, ali eto, može do njega pa zašto ne...
Prošli tjedan sam gledala emisiju Provjereno i jednostavno nisam mogla vjerovati što čujem i vidim. Čovjek je navodno prikupio 400 tisuća kuna na temelju lažne leukemije, koristio se Zakladom Ane Rukavine,  imenovao je liječnicu koja ga nikad nije liječila od leukemije, za koju ne postoji medicinska dokumentacija. Navodno je taj isti mladi čovjek već liječio rak testisa pa je kaže, leukemija samo posljedica karcinoma i liječi je vitaminskim injekcijama... čista besmislica! ako je već imao karcinom testisa, onda u prvom redu ne cijeni vlastiti život i nije nikada čuo onu: 'Pazi što si želiš, moglo bi ti se i ostvariti.' 
Čovječe, to što si napravio nema imena, opravdanja, ničega... Narod zbog tebe i tebi sličnima možda neće dati novac onome kome treba i neću reći neka ide na tvoju dušu jer bi to značilo da je imaš.
Nadam se da te sad neće stići prava, umjesto fejk leukemije, ne želim ti zlo, samo se nadam da ćeš spoznati što si napravio i gorko se pokajati. 
Kažu da je pobjegao, nadam se da pravda koja ga treba stići ne bude zamrla od sporosti.
Kako li je uopće skupio toliki novac za lažnu bolest da ga nikakav sustav nije otkrio, nego novinarka u nekoliko klikova i  poziva. Ovo je alarm da nitko dovoljno ne filtrira humanitarne akcije.
Ovaj lik nije prvi kojem je ovako nešto gnjusno palo na pamet, nažalost ni zadnji i samo pokazuje koliko smo mi ljudi postali otužni, koliko udaramo nisko, koliko se ne bojimo Boga. Nažalost, pokazao nam je ponovno koliko je tanka linija između nečeg plemenitog i obične prevare ali nemojte prestati biti plemeniti i pomagati, samo malo bolje provjerite kome dajete svoju zadnju kunu.
Piše: Anita Blažinović

 

Povezane vijesti