Nicol Andrea Bulešić: Talentirana stolnotenisačica s invaliditetom hitno treba pomoć dobrih ljudi

Nicol je primjer djevojke koja ne priznaje invaliditet kao prepreku u životu, no da bi ostvarila svoje snove mora nastaviti školovanje, a za to joj nedostaju financijska sredstva

 

“Daljnje obrazovanje samo je jedan korak koji će mi olakšati život, ali ne ovisi sve o meni. Zato apeliram na dobre ljude ako mi mogu pomoći  prikupiti potrebnu svotu novca kako bih platila instrukcije, kao i nepoložene ispite“, rekla je Nicol Andrea Bulešić (20) iz Sesveta, stolnotenisačica s invaliditetom iz STKI URIHO Zagreb.

Ovogodišnje Državno prvenstvo u stolnom tenisu za osobe s invaliditetom, održano u travnju u Vukovaru, bila je prilika da se vide i druže na duže vrijeme, budući joj je bila najveća podrška tijekom natjecanja što je rezultiralo njezinim trećim mjestom u kategoriji šest.

Da se prisjetimo, na Državnom prvenstvu u spojenim kategorijama 6 i 7, žene, pojedinačno, od četiri natjecateljica zlato je osvojila Jadranka Blagus iz STKI URIHO , srebro Tea Ivančić Jokić iz STKOI 'Rijeka', a broncu Nicol Andrea Bulešić.

Priča o Nicol Andrei Bulešić već je objavljena na In Portalu, u rubrici inMreža, u siječnju 2015. godine. Podsjetimo da je rođena u Rijeci početkom prosinca 1997., međutim zbog komplikacija usred poroda putem carskog reza ostala je nakratko bez kisika, što je oštetilo desnu stranu mozga i prouzrokovalo cerebralnu paralizu, odnosno hemiparezu – obuhvativši desnu stranu tijela, gornje i donje ekstremitete. Prohodala je s petnaest mjeseci, ali na prstima 'poput balerine' zbog zategnute tetive desne noge koju je operirala u trećoj godini kada joj je tetiva produžena.

“Desno stopalo bilo mi je u ravnom položaju pa sam hodala na prstima i stalno padala. Nakon nužne operacije liječnici su mi stavili šipku koja je u meni do današnjeg dana. Dužina stopala je kraća pa malo šepam”, objasnila je.

Redovan vrtić ostavio je lijepa sjećanja, budući su svi bili spremni pomoći, ali polazak u osnovnu školu bio je nešto sasvim suprotno. Prošla je kroz diskriminaciju ne samo od roditelja djece te maltretiranja od strane djece, već i od nastavnika, što je ostavilo traga na njoj – pogotovo u smislu samopouzdanja, ali u petom razredu stekla je prave prijatelje i situacija se promijenila nabolje.

“U trećem razredu išla je čak peticija roditelja u Puli da me se isključi iz osnovne škole, gdje su išla njihova zdrava djeca. Bilo je to teško razdoblje za cijelu obitelj, ali naposljetku nisu uspjeli”, pojasnila je.

Kada je imala deset godina, preživjela je prometnu nesreću 2007. godine u Puli, prelazivši zebru kao pješakinja na putu u školu.

“Na tom dijelu jako puno djece poginulo je zbog zavoja. Radi korištenja mobitela tijekom vožnje osobe koja me udarila automobilom, zamalo sam izgubila život. Bila sam tri do četiri dana u bolnici zbog djetinjih konvulzija u mozgu, koje su se aktivirale zbog potresa mozga jer sam letjela s jedne zebre na drugu“, rekla je.

Djetinjstvo do svoje dvanaeste godine provela je u Puli, zajedno s roditeljima i sestrama. Tada se 2009. godine, u petom razredu, zbog njezinih zdravstvenih tegoba obitelj odlučila na iseljenje u Kloštar-Ivanić nadomak Zagreba, gdje su kupili kuću i odakle je redovito odlazila na liječenje u Novu bolnicu u Dubravi. Ima ustanovljenih 70 posto invaliditeta.

“Te 2009. godine doživjela sam prvi epileptički napadaj u bolnici u Klaićevoj, koji je bila vrlo jak u početku uz gubitak svijesti i jaku slinu. Stoga sam morala boraviti u bolnici u više navrata, po čak deset do petnaest dana. Bio mi je to veliki šok, ali tijekom vremena epilepsija se izgubila na moju veliku radost, što smatram čudom. Sada su mi zaostali još samo tragovi iste – uz trešnju ruku i nogu, ali sam svjesna, mogu pričati i sama si pomoći“, rekla je.

Srednju školu završila je 2016. godine u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava, smjer upravni referent, s vrlo dobrim rezultatom. Međutim, kako je teško pronaći stalni posao pa treba još proći obuku u Centru za rehabilitaciju, željela bi nastaviti školovanje, ali ima veliki problem. Tata joj je po zanimanju skladištar, a mama hotelijerka, međutim trenutno ne rade. Nažalost, nisu u mogućnost ispuniti joj tu veliku želju.

“Htjela bih završiti Kineziološki fakultet i postati edukacijski trener. Zbog mature trebam pod hitno asistenta jer čitko pišem samo štampana slova, kao i instrukcije iz engleskog i matematike. Cijena ispita iz tih predmeta je 150 kuna, s time da hrvatski imam položen. Osobnog asistenta sam imala u sedmom i osmom razredu, a u srednjoj školi nisam. Veliki problem mi predstavljaju financije, kojih moja obitelj nema, a kako bih platila predmete koje treba još položiti radi mature. To nije veliki iznos, znači sveukupno 300 kuna plus možda neka upisnina te instrukcije, ali ni to nemamo“, skromno je priznala.

Dok se situacija s daljnjim nastavkom obrazovanja ne riješi, utjehu ima u sportu i u STKI-u URIHO Zagreb.

“URIHO mi je kao druga obitelj. Trenerici Ivani Knežević Šambić se mogu uvijek obratiti s povjerenjem”, pohvalila je trenericu, koju je upoznala sa 14 godina na Dan osoba s invaliditetom u Ivanić-Gradu, u osmom razredu.

Ushićeno se prisjetila tih trenutaka kada je vidjela prvi puta svoju trenericu: “Knjižničarka iz Osnovne škole 'Stjepan Basariček' u Ivanić-Gradu joj je rekla da volim sport. Prvo me privukla košarka, no onda sam probala stolni tenis. Taj prvi dan igranja stolnog tenisa mi se jako svidio i od onda sam nastavila dolaziti.”

Za kraj je rekla: “Život nije lak, ali treba se svakodnevno boriti. Vjerujem da ću i ja uspjeti, samo treba izdržati.”

Stoga apeliramo na ljude dobra srca da pomognu Nicol kako bi nastavila obrazovanje i ostvarila snove.  Podaci poznati redakciji.

Klaudija Klanjčić