Zabilješke Anite Blažinović: Zdravstveni djelatnici često nisu pripremljeni za liječenje osoba s invaliditetom

Bolnice, ambulante i ostale zdravstvene ustanove definitivno moraju još puno raditi na prilagodbi pacijentima s invaliditetom


Blago onome tko doktore ne treba, rekli bi ljudi, a ja ću se složiti. Ipak, ne možemo ih izbjeći, svi ih ponekad trebamo. 
Osobno nisam nešto boležljiva i hvala nebesima na tome. Odem tu i tamo na neku kontrolu, pretragu, tako sam krajem prošle godine i sredinom ove morala obaviti dvije gastroskopije. Gastroenterologinja koja me je primila u jednoj zagrebačkoj bolnici bila je susretljiva, potrudila se da do pretrage dođem čak i nešto ranije jer sam trpjela dosta velike bolove. Otvoreno sam joj rekla da se užasno bojim te pretrage i da više godina niječem simptome u strahu od pretrage bez sedacije jer sam kao cerebralac sva spastična, ne mogu uvijek kontrolirati svoje spazme i bojala sam se gušenja kad cijev gastroskopa krene u želudac, a moji spazmi skoče do plafona. Doktorica me razumjela i složila se da je najbolje rješenje dati mi kratkotrajnu anesteziju. Aleluja, našla sam razumnu doktoricu, pretragu sam obavila, nalaz je bio loš, ali ništa što se ne da srediti. Zapravo, što se  tiče same tehnikalije oko pretrage mogu biti zadovoljna. Ono što sam ipak kroz te dvije pretrage uočila je da se medicinari, ne svi ali ima ih, cijeli ukilave kad nas vide u kolicima, nepokretne, nisu pripremljeni za nas, barem ne u potpunosti, a ne ide im baš ni komunikacija s nama. 
Kada sam stigla u dnevnu bolnicu otiđoh se prijaviti na šalter i nakon pet minuta stiže sestra koja mojem tati gura pod nos da potpiše suglasnost za postupak pod anestezijom. Tata je naravno rekao: "Ja sam tata, nisam skrbnik", na to sam ja dodala: "I ja sam ovdje!" 
Sestra se sirota uzmucala i rekla: "Oprostite, nisam znala da se sami potpisujete." I nije mogla znati, ali je trebala pitati prije nego je krivoj osobi davala da se potpiše i nije smjela automatski pomisliti da imam i mentalni deficit zato što vidi kolica. Kad  sam došla drugi put sestra na odjelu nije napravila kiks, ali ga je zato napravila njena kolegica prije samog uspavljivanja kada se pacijent još jednom mora potpisati. Već sam bila na stolu, pričala s anesteziologom i krajičkom oka vidim sestru kako uzima papir i nosi ga tati u hodnik da ga potpiše, naravno poslao ju je nazad, a ja sam joj se samo nasmijala i rekla: "Da stavim samo X?" Vjerojatno nije shvatila što sam htjela reći, ali već sam tonula u anesteziju pa mi nije bilo ni bitno. Znači, dvije pretrage u razmaku od šest mjeseci, dvije različite sestre koje su napravile istu glupost jer im očito nitko tijekom školovanja ili života  nije objasnio da nemaju sve osobe s invaliditetom skrbnika i da najnormalnije funkcioniraju na svoja četiri kotača. 
 Sve u svemu, imala sam barem sreću što su mi priuštili spavanac jer jedan moj školski kolega nije prošao tako bezbolno. Također je cerebralac spastični i pregled su mu radili 'na živo', rekao je da je imamo pravi pravcati osjećaj gušenja jer nije ni sam znao što ga točno čeka, niti ga je tko pripremio, a ja se pitam zar je anestezija toliko skupa da  se čovjek u spazmima koji ima indikacije za istu mora gušiti?
Druga stvar je neznanje medicinskog osoblja u fizičkom barataju s nama. Kada su sestre shvatile da me treba dići iz kolica i staviti na krevet, uslijedilo je pitanje: "Kako ćemo to?" Nisam istina bog, lagana kao perce, ali nisam ni slonica Nelica. Da i sebi i njima olakšam rekla sam tati da me prebaci na krevet, ali kod neke druge Anite tate nema, a možda ga ni za mene sutra neće biti i ne želim ni pomisliti kakav bi tretman ovakva nepokretna imala da moram ostati ležati u bolnici tjedan, dva tri, ili mjesec dana. Vjerojatno bih morala ležati nepomično dok mi moji ne dođu u posjetu i nitko si ne bi dao truda da me podigne na noge, primi ispod pazuha i odvede pješke na WC ili da  me bar utrpaju u kolica i odvedu. Dam se kladiti da bi mi nabili kateter, a za ono veliko bi  dobila kahlicu pod guzu. Jao, koja nelagoda pri samoj pomisli da to obavljam pred drugima u sobi.  A možda bi zaradila i koji dekubitus jer mnogi jesu.
Strahujući da će mi se opisano dogoditi uvijek bi, kad bi god to bilo moguće, izabrala svakodnevne odlaske u bolnicu i izlazak iz nje na vlastitu odgovornost, što sam već jednom i napravila. Liječenje je trajalo duže i mojima je bilo teže ali nisam htjela ostati u bolnici, iako znam da mi to u nekom drugom slučaju možda ne bi prošlo.
I ne, ne želim reći da medicinsko osoblje po bolnicama ima loše namjere i ne zna raditi, ali definitivno njihovo znanje o osobama s invaliditetom treba doraditi. Dodatno ih educirati. Problem je i činjenica da  je medicinskog osoblja premalo po odjelima, jedna sestra ima samo dvije ruke na koje gleda previše pacijenata. Uz najbolju volju ne stignu se svakom adekvatno posvetiti. Naravno da ima i onih sestara koje bi brundale i da imaju samo jednog pacijenta, ali ne želim vjerovati da su u većini.
Nedavno sam isto tako posjetila okulistu i moram reći da sam i u ovoj priči ostala malo zabrinuta. Stolac za pregled je bio visok kao prijestolje i opet ne znam bi li uspjela obaviti to po što sam došla da me pratila samo asistentica jer me je trebalo izvaditi iz kolica, podići na povišeni stolac na kojem sam jedva sjedila i poslije me vratiti u kolica. Procedura je to koja zahtjeva jake mišiće i zdravu kralježnicu.
Ne bi li bilo moguće i možda logično da ona ploča s koje kod okulista čitamo brojke i slova bude postavljena u visini kolica i negdje na sredini prostorije, a ne u kutu, kao u mom slučaju, pa da možemo kao ljudi s kolicima doći ispred ploče i obaviti pregled bez snagatora u pratnji?
Isto mi je i kod zubara i kod ginekologa, sve su to prilično visoki stolovi i stolice tako da se uvijek netko mora oznojiti dizajući me i zato Boga molim da što rjeđe posjećujem ta mjesta. Bolnice, ambulante i ostale zdravstvene ustanove definitivno moraju još puno raditi na prilagodbi pacijentima s invaliditetom, za zbilja nepokretnim ljudima, kako iz bolnica ne bi izlazili kao još veći 'invalidi' i istraumatizirani, moglo bi se skoro reći diskriminirani ako se ne možemo pregledati kao i osobe bez invaliditeta. 
Kakva su vaša iskustva na ovu temu?
Piše: Anita Blažinović

 

Povezane vijesti