Blogosfera Klaudije Klanjčić: Imala sam čast upoznati nekoliko uistinu neponovljivih sportaša s invaliditetom

Zašto bismo mi bili 'društveno odgovorni' i 'socijalno osjetljivi', ulagali sredstva u paraolimpijski sport, a to neće objaviti niti jedan medij? Sve dok to pitanje bude aktualno, naši će sportaši s invaliditetom ispotiha pitati 'hoće li danas za ručak biti i desert'

 

U sklopu studija, prije nekih tri godine, susrela sam se s jednim sportskim projektom te kao novinarka In-Portala intervjuirala nekoliko sportaš(ic)a s invaliditetom.

Bilo je to inspirativno iskustvo no istodobno i nekako tegobno. Zapravo ona priča koja nama novinarima ostavlja knedlu u grlu, ponajprije stoga što pisati o tome ne možeš naučiti na fakultetu, mediji su uglavnom nezainteresirani za takve teme, a svejedno je riječ o nečemu što iziskuje odgovornost šire društvene zajednice. Nekoliko uistinu šokantnih podataka iznijela sam prilikom predstavljanja projekta pred studentima novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Kao gost bio je prisutan i jedan vrhunski sportaš, koji je u to vrijeme dobio visoku poziciju u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, a na kraju izlaganja ostao zainteresiran za podatke koje sam prikupila.

Što je to bilo intrigantno, toliko da je i one uspavane na mom izlaganju ponukalo da izoštre pogled i stave upitnik iznad glave? Bilo je to, naime, pitanje o materijalnom statusu sportaša s invaliditetom. Isto tako, pitanje o nepravdi koju naši paraolimpijci gotovo poslovično doživljavaju kada ih se uspoređuje s takozvanim zdravim sportašima. Bila je to i činjenica da se na našoj javnoj televiziji - čiju pretplatu plaćaju i osobe s invaliditetom - kao udarna sportska vijest emitira plasman trećerazrednog tenisača u drugi krug nekog trećerazrednog turnira. Vijest da je Mikela Ristoski osvojila zlato i ponovno oborila svjetski rekord na Svjetskom prvenstvu za osobe s intelektualnim teškoćama ne spominje se, nije to ni servisna informacija za televiziju koja živi na grbači pretplatnika (pa i onih, ponavljam, s invaliditetom).

Skandalozan odnos tzv. srednjestrujaških medija prema uspjesima našeg paraolimpijskog sporta valjda je svima poznat. Tek uzgredna činjenica - Hrvatski paraolimpijski odbor (HPO) po broju osvojenih medalja posljednjih nekoliko godina predstavlja najuspješniji sportski savez u Hrvatskoj. Koliko je to medijskog prostora HPO zauzeo? Ni toliko da se ‘pod nokat stavi’. A to strašno boli, jer sam imala  čast upoznati nekoliko uistinu neponovljivih sportaša s invaliditetom. Neponovljivih ne samo zbog sportskih rezultata, nego zbog hrabrosti, izdržljivosti, pozitivnom duhu koji se opire zloći ovog svijeta.

No ni to nije jedina tema ove kolumne. Riječ je, naime, i o tome koliko su naši paraolimpijci u svijetu promovirali Lijepu našu, a da su pritom samo rijetki pisali o uvjetima pod kojima su stvarali uistinu povijesne rezultate.

Jedna je i neponovljiva Sandra Paović, njezine medalje ugravirane su u naš paraolimpijski sport. I naša je Sandra jedna od rijetkih koja je uživala zasluženu medijsku pažnju, pa, ljudi moji, najbolja je stolnotenisačica s invaliditetom svih vremena! Što je s drugima? Profesionalni i ljudski princip ne dozvoljava mi da navodim imena, pa čak ni sport kojim se dotični bave, no ipak moram navesti ključni problem naših sportaša s invaliditetom. Siromaštvo! Evo i par primjera, onako iz rukava...

Na jednom sportskom natjecanju koje sam pratila kao novinarka jedan mi trofejni paraolimpijac prilazi i pita: “Hoće li danas za ručak biti i desert?”

Drugom prilikom, jedna sportašica s invaliditetom, koja je na tom natjecanju osvojila zlato, dolazi u iskrzanim tenisicama i pita: mogu li kao novinarka In-Portala pronaći sponzora za novu sportsku opremu?

Opet, na jednom prvenstvu razgovaram s jednim poznatim paraolimpijcem, inače veseo i šaljivdžija, a u tom trenutku tužan i mračan. “Što je bilo?”, pitam. “Nije mi legla invalidska mirovina”, kaže on.

I bezbroj je takvih primjera. Siromaštvo! Medalje sportaša s invaliditetom nisu ‘srebrne medalje zlatnog sjaja’, te medalje ne privlače sponzore, te medalje nisu ‘problem lokalne zajednice i drugih struktura’.

Tek kao podsjetnik, na prošlim Zimskim paraolimpijskim igrama i onim lanjskim u Rio de Janeiru naši su sportaši ostvarili povijesni uspjeh, promovirali Lijepu našu kao državu u kojoj se rađaju vrhunski paraolimpijci. Je li se netko možda zapitao koliko su naši trofejni paraolimpijci time doprinijeli našem turizmu, koliko su prizvali turista s invaliditetom?

Da se razumijemo, i sama sam ovih dana neopisivo ponosna na uspjeh naših Vatrenih na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, neopisivo se lijepo zbog njih osjećam biti dijelom ovog naroda. I sama sam satima čekala da ih pozdravim u Zagrebu, tek da im mahnem i kažem ‘veliko hvala’. To što su Vatreni učinili za sve nas tek ćemo biti svjesni u nekoj skorijoj budućnosti.

No što su za sve nas učinili trofejni sportaši s invaliditetom? Nisam o tome pročitala neki analitičan članak, jedva nekoliko plošno napisanih vijesti. I tu se vjerojatno krije razlog zašto su naši paraolimpijci - siromašni! Veliki sponzori, te tvrtke koje u javnost plasiraju sliku o svojoj ‘društvenoj odgovornosti’ i ‘socijalnoj osjetljivosti’, sredstva daju samo onima koji provociraju medijsku pozornost. A to, po tko zna čijoj direktivi, sportaši s invaliditetom/paraolimpijci nikako ne rade. Nisu tiražna roba! Bez obzira što osobe s invaliditetom čine 12,5 posto hrvatske populacije i predstavljaju golemu političku i ekonomsku snagu. Razmislite o tome, sponzori, razmišljajte tržišno! 

Zašto bismo mi bili ‘društveno odgovorni’ i ‘socijalno osjetljivi’, ulagali u paraolimpijski sport, a to neće objaviti niti jedan medij? Sve dok to pitanje bude aktualno, naši će sportaši s invaliditetom ispotiha pitati ‘hoće li danas za ručak biti i desert’. Hoće li na švedskom stolu biti barem dvije vrste mesa?

Piše: Klaudija Klanjčić

 

Povezane vijesti