Zabilješke Anite Blažinović: Istinski ćemo biti društvo jednakih mogućnosti za osobe s invaliditetom kada...

Društvo pravih jednakih mogućnosti za osobe s invaliditetom bit ćemo onda kada tu JEDNAKOST neće biti potrebno posebno naglašavati, kad ona bude spontana, bez propisa, poticaja, pa i kazni. Nenametnuta. Kad nas društvo počne uvažavati bez upozoravanja


Zadnjih desetak godina osobe s invaliditetom više nisu toliko 'skrivene', stvari polako ipak idu na bolje, imamo raznolika prava, mogućnosti, govori se o nama, piše se o nama, svakodnevno svjedočimo nekom novom projektu, inkluzivnom ovom i onom, novim radnim mjestima... Sve u svemu, ne možemo biti nezadovoljni, ali niti do kraja zadovoljni,  zapravo vjerojatno će uvijek postojati ljudi koji mogu biti hiper zadovoljni, ali i oni koji su vječito nezadovoljni  iako realno i nemaju razloga za to. A bit će i onih  kojima zaista ide loše u životu ali tome nužno i ne  mora invaliditet kumovati.
Dakle, puno se govori o  društvu jednakih mogućnosti za sve i opet kažem, bolje nam je, ali društvo pravih jednakih mogućnosti za osobe s invaliditetom bit ćemo onda kad tu JEDNAKOST neće biti potrebno posebno naglašavati, kad ona bude spontana, bez projekata, propisa, poticaja pa i kazni. Nenametnuta. Kad nas društvo počne uvažavati bez upozoravanja.
Jednog lijepog dana kada se neka osoba s invaliditetom bude ustala iz kreveta i bude znala da ima asistenta na satnicu koja joj je potrebna i ne bude  morala stiskati u četiri sata sve što taj dan želi napraviti, moći ćemo biti u potpunosti zadovoljni.
Kada baš svako dijete s invaliditetom urednih intelektualnih sposobnosti bude prihvaćeno u redovni obrazovni sustav, uz adekvatnu podršku, a ne da je osuđeno samo na pasivno sjedenje u razredu i hvatanje mrvica kao primjerice, gluha djeca - moći ćemo reći da smo kao društvo odradili kompletan posao.
Dobar posao odradit ćemo za osobe s invaliditetom onda kada ih budemo zapošljavali samo na temelju njihovih sposobnosti, a ne zbog poticaja koji isteknu za godinu dana. Kad smo već kod posla i osobe s invaliditetom moraju osvijestiti da nikakav poticaj dugoročno ne može nadomjestiti manjak kvalifikacija. Društvo jednakih mogućnosti bit ćemo i onda kada osoba s invaliditetom bude u prijavi za posao mogla tražiti prilagodbu u testiranju ili bilo koju drugu pomoć bez straha da će automatski biti eliminirana iz izbora. 
Dokle god za bilo koju aktivnost u svakodnevnom životu koju osobe s bez invaliditeta obavljaju automatizmom moramo koristiti onu famoznu riječ uključiti, nismo napravili dovoljno. Nismo mi struja da nas se uključuje i isključuje. Mi smo ljudi od krvi i mesa s apsolutno istim potrebama, željama nadanjima, snovima.
Sve dok osobe s invaliditetom moraju prisilno živjeti u domu, bez mogućnosti izbora, ne možemo se pozivati na jednakost.
U društvu jednakih mogućnosti nema propitkivanja prava na brak osobe s invaliditetom, bilo da se radi o tjelesnom invaliditetu ili intelektualnim poteškoćama. I da, imamo mi pravo na brak, ali hoćemo li dobiti i podršku? Imamo mi pravo imati djecu i reći će nam: 'Budi ti mama, tko ti brani', ali opet bez adekvatne podrške društva, sustava, čega god se kao roditelji vrlo teško možemo ostvariti. Kakve samo nebuloze čujemo od kvazi stručnjaka kad se pojavimo kao trudnice ili to tek planiramo postati...'Kako ćete vi to, zar zaista želite dijete'...itd
Ako ja  ostanem sjediti ispred deset važnih institucija jer nemam prilaz da uđem, a 'zdravi' za to vrijeme ušetavaju i izlaze kako ih volja, ni to nisu jednake mogućnosti. Još uvijek postoje situacije gradili smo nešto novo, a nismo ugradili lift.
Biti osoba s invaliditetom u Zagrebu ili nekom malom selu u Slavoniji nije isto, osobi iz Slavonije je sto puta teže uključiti se u život zajednice, dakle ni po tom pitanju nema jednakosti.
Nismo društvo jednakih mogućnosti ni u sportu, dok smo na jedno Svjetsko prvenstvo i srebrnu medalju baš svi ponosni, tko je ponosan na medalje sportaša s invaliditetom, tko njih dočekuje? Obitelj i prijatelji uglavnom. Oni ne potpisuju milijunske ugovore, nemaju  sponzore...Nakon što se s medaljom oko vrata vrate u Lijepu našu, nekoliko dana kasnije ih primi premijer ili predsjednica, to dobije tek minutu pažnje na televiziji i kraj.
Općenito promatrajući, moram uputiti i malu kritiku kolegama iz drugih medija – ili nas prikazuju kao jadnike ili kao heroje, a nismo ni jedno od navedenog, barem ne isključivo. Mi smo samo ljudi, koji mogu najnormalnije plesati, pjevati, slikati, znati matematiku, biti i dobri i loši. Ništa što napravimo zapravo nije potrebno prenaglašavati.
Društvo jednakih mogućnosti za osobe s invaliditetom bit ćemo onda kada se na jednakost ne budemo morali posebno pozivati.

Piše: Anita Blažinović

 

Povezane vijesti