Mateja Žugec: Kako je moja stacionarna rehabilitacija kao osobi s invaliditetom postala noćna mora

Talentirana stolnotenisačica s invaliditetom s čitateljima In Portala podijelila je jedno iskustvo koje nikome ne bi poželjela

 

“Od utorka 7. kolovoza do sutradan prošla sam kalvariju u sklopu stacionarne rehabilitacije. Naime, začepila mi se citostoma na trbuhu i bila sam prisiljena o istome obavijestiti osoblje Bolnice za ortopediju i rehabilitaciju 'Dr. Martin Horvat' u Rovinju gdje sam na stacionarnoj rehabilitaciji od 31. srpnja. Osoblje ove bolnice pozvalo je Hitnu pomoć da me odveze u Pulu. Čekali smo ih više od sat vremena. Negdje oko 22 sata u utorak stigli smo napokon u pulsku bolnicu da bi me odmah smjestili na hitni prijem i do tri sata ujutro nitko me nije pregledao na pomoćnom ležaju“, započela je svoje teško iskustvo stolnotenisačica s invaliditetom Mateja Žugec (27) iz Ljubešćice kraj Novog Marofa, blizu Varaždina, koja je u životu iskusila 23 operacije.

Oko tri sata ujutro, u srijedu, pregledao ju je dežurni liječnik, no ustanovio je da nemaju adekvatne katetere pa je preporučio da pričekaju jutro radi urologa, koji bi je trebao pregledati oko 8 sati.

Međutim, unatoč strašnim bolovima jer je ranica, gdje se inače nalazi kateter, zarasla u tih par sati, urolog je došao puno kasnije – oko 9 sati. I onda je doživjela nešto čemu se nije nadala.

“Naživo, bez ikakvih tableta ili anestezije, napravio mi je rupu za kateter, ali oni koje su imali u bolnici nisu odgovarali pa su mi sašili rubove o kožu. Moj trbuh je sav pun konaca i grozno mi je to sve gledati. Najgore od svega je što cijelo vrijeme osjećam bolove. Da sam odmah obrađena i na adekvatan, stručan način, ne bi uopće bilo problema. Ovako, najradije bih prekinula rehabilitaciju i otišla kući“, objašnjava Žugec, nadodajući da bi trebala ostati u Rovinju do 20. kolovoza.

Da podsjetimo, budući smo već pisali o njoj priču, zbog liječničke pogreške kod operacije kralježnice 2004. godine, o čemu nitko nikada nije odgovarao i nakon čega je pala u komu, morala je proći kroz više operacija u toj godini. 

Inače živi u mnogočlanoj obitelji - s roditeljima, sestrom, šogorom, nećakom i bakom po mami.

Invaliditet je stekla jednim dijelom pri rođenju zbog oštećenja kralježnice, a drugi dio nakon pogreške liječnika kod operacije, zbog čega život provodi u invalidskim kolicima.

“Terapije su mi neophodne kako bih izdržala daljnjih par mjeseci, pogotovo radi spazama. Ostala sam razočarana indiferentnošću, ako smijem tako nazvati, nadležnih službi. Znam da je sezona i da su velike gužve, ali čekajući tako dugo Hitnu pomoć, uistinu stvarno netko može preminuti. Kada me pregledao urolog i nakon što sam preživjela šivanje po trbuhu uživo, na Hitnu sam čekala od 9 sati ujutro do 15 sati popodne. I to sva u bolovima. Je li da se to ne bi trebalo događati. Zbog svega sam istraumatizirana”, rekla je.

Za kraj je iskoristila priliku da se zahvali Bolnici u Rovinju, gdje je na stacionarnoj rehabilitaciji, na ljudskosti, profesionalnosti i brzoj reakciji kada joj je zdravlje bilo tako ugroženo.

Klaudija Klanjčić

 

Povezane vijesti