Zabilješke Anite Blažinović: Majke s invaliditetom su majke hrabrosti

Za svoju djecu mi smo samo mame, jedne jedine, njima nisu bitne naše ruke i noge, njima je bitna samo ljubav


Preminula je najmanja majka na svijetu, Stacey Herald (44) iz Kentuckyja. 
Stacey je zbog rijetkog genetskog poremećaja narasla samo do visine od 71 centimetar, a iako su joj liječnici savjetovali da ne rađa jer bi je to moglo ubiti, rodila je troje djece: Kateri (11), Makayu (10) i sedmogodišnjeg Malachija. 
Liječnici su je upozoravali da bi joj zbog njene visine u trudnoći beba mogla zdrobiti srce i pluća, no Stacey je toliko željela imati obitelj da je sve riskirala samo da to postigne.
Njeno dvoje djece Kateri i Malachi naslijedili su majčin poremećaj. Maleni Malachi rodio se čak osam tjedana prerano, a iako je to uobičajeno kod djece s njegovim poremećajem, nije imao nijednu slomljenu kost nakon poroda. 
"Ljudi s našim poremećajima se često rode sa slomljenim rukama ili nogama jer su naše kosti jako krhke i porod ih može slomiti, ali njemu se to nije dogodilo. Objasnila sam svojim kćerima da su svi oni jako posebne bebe, no da će morati biti jako pažljive prema bratu dok malo ne poraste", ispričala je svojedobno Stacey.
Iako je bila vezana za kolica, Stacey se aktivno brinula za svoju djecu sa suprugom Willom (33) kojeg je upoznala dok je radila u supermarketu, a vjenčali su se četiri godine kasnije. 
Malachija je redovno dojila, a imala je i posebnu platformu pomoću koje mu je mogla mijenjati pelene. 
"Sve što ja ne mogu, Will može", rekla je ona. Njezin suprug, koji je visok 175 centimetara, posao oko beba bi preuzimao noću jer se njoj bilo teško ustajati.
Ova priča otvara mnoga pitanja, kao uostalom i svaka druga priča na temu majčinstva žena s invaliditetom. Jeli trebala roditi unatoč zabrani liječnika, jeli neodgovorno roditi djecu, a znati da imaju velike šanse naslijediti genetski poremećaj? Ja na ova pitanja neću dati odgovor jer nemam pravo suditi nečije odluke, baš kao što nitko nema pravo suditi moje dokle god ne prošeta u  mojim cipelama. Djecu ove majke nije hranila i oblačila osuđujuća svjetina, nitko izvan te obitelji ne nosi teret njihova invaliditeta...
Na portalima koji su objavili ovu priču stoje raznorazni komentari, nažalost, puno je više negativnih. Primjerice, ljudi kažu: „Bravo, upropastila je život djeci, imala je primitivni nagon za razmnožavanjem i stvorila dva nova 'invalida', što li je tom muškarcu bilo da ima djecu s njom, samo zdravi bi se trebali razmnožavati...“ 
Što reći na sve ovo, osim da su pojedini komentatori svojim komentarima dali naslutiti neka svoja neotkrivena, neliječena mentalna stanja.
Može li žena bez invaliditeta biti sto posto sigurna da u sebi ne nosi genetski poremećaj u trenu kad zatrudni i što je ispravna odluka ako se tijekom trudnoće ispostavi da će se dijete roditi s poremećajem? Odluka, kakva god bila, za majku i oca sigurno nije laka i samo oni znaju koliko ih je boljela.  Kad bi se svaka trudnica kojoj kažu da postoji mogućnost genetskog poremećaja kod djeteta automatski odlučila na pobačaj, na što bi došli? Na nešto poput Hitlera! Stvorili bi svijet u kojem samo 'savršeni' jaki i zdravi imaju pravo živjeti.
Komentatora koji se pita što li je muškarcu koji se želi razmnožavati sa ženom koja ima invaliditet bi rado priupitala bi li on svoju, u ovom trenutku fizički zdravu suprugu, naravno ako je ima, bacio u smeće kada bi se  preko noći razboljela i postala žena s invaliditetom?
Izgleda da bi automatski bila nevoljena, nedostojna biti majka djeci koju je rodila...toliko o onom 'u dobru i zlu, zdravlju i bolesti' na dan vjenčanja.
Hajmo sad još malo općenito o svim majkama s invaliditetom. 
Mi, jer ubrajam i sebe, od kad samo pomislimo na trudnoću prolazimo raznorazne osude, neprimjerena pitanja koja zadiru duboko u našu intimu. Kako ćemo, zašto ćemo, s kim ćemo...povrijedite nas, što namjerno, što jer bubnete i ostanete živi. Preispitujete našu odluku o majčinstvu samo zato što su nam ruke i noge u 'kvaru', ali brižnom majku ne čine ruke i noge već srce koje kuca za djecu jednako kao i u majke bez invaliditeta. Vi koji se pitate što mi možemo dati svojoj djeci? Odgovor je: Ljubav, vrijeme, pažnju, odgoj.... I ne, naša djeca nisu zakinuta ako ih u vrtić vodi tata, djed ili baka. Na kraju krajeva i roditelji bez invaliditeta se moraju oslanjati na baka servis jer su gotovo po cijele dane odsutni, u problemima do grla i nažalost sve manje sami mogu odgajati djecu.
Kad ste majka s invaliditetom često bi si i vaša bliža obitelj ili partner htjeli uzeti za pravo da vam kažu kako oni odgajaju vaše dijete jer nadoknađuju vaše fizičke nemogućnosti. Ako vam se to događa, znam da zaboli, puno puta sam i sama morala progutati određene knedle, ali onda opet ta ista obitelj, partner stane iza vas kad vam najviše treba i kao što rekoh, u obiteljima u kojima nema invaliditeta djecu čuvaju i odgajaju svi u obitelji. Moj vam je savjet ne reagirati baš na sve što čujete, Bog vam je dao dva uha, kroz jedno unutra, kroz drugo van... 
A vi što se pitate, osuđujete, analizirate našu odluku da postanemo majke unatoč invaliditetu, morate znati da postoje majke koje bez ruku premataju djecu, kuhaju ručak, pospremaju kuću,  postoje majke koje na koljenima puzaju za djecom po kući i te majke se nadljudskim naporima trude da njihovoj djeci ništa ne nedostaje. I one nemaju vremena analizirati vaše živote, ne primjećuju vas, ne zanimate ih.
I ne bojte se da su naša djeca dodatni teret socijali jer nisu, osobno nisam ostvarila nikako novčano pravo vezano uz činjenicu da sam majka s invaliditetom, a koliko znam nisu ni druge majke. Nikad nikoga nisam žicala odjeću, igračke, ni ništa slično, financiranje moje kćeri vezano je isključivo uz ono što sama imam ili zaradim, ili ono što joj otac, djedovi i bake imaju.
Svatko tko se pita treba li žena s invaliditetom biti majka ili ne, trebao bi znati da nitko ne može postati ili nepostati roditelj ako mu nije suđeno. Sad će netko reći da djeca nastaju spolnim odnosom, a ne sudbinom, ali nije baš tako, i mnogi nažalost to dobro znaju. Zato uvijek dobro, dobro promislite prije nego li o nečijem životu i odlukama sudite. 
I zapamtite, za svoju djecu mi smo samo mame, jedne jedine, njima nisu bitne naše ruke i noge, njima je bitna samo ljubav.
“Biti majka znači učiti o snazi koju niste znali da imate i nositi se sa strahovima za koje niste ni znali da postoje”, Linda Wooten.
Piše: Anita Blažinović

 

Povezane vijesti