ZABILJEŠKE ANITE BLAŽINOVIĆ: Totalno kriva poruka o životu s invaliditetom

Nikako ne lajkam ovaj film i ne sviđa mi se njegova poruka.  Dokle god je čovjek živ postoji barem mala nada za napredak i treba je zgrabiti. Smrt je konačna i nema nazad. U smrt nitko nikad neće zakasniti i čemu joj onda prije vremena hitati?


"Me Before You / Tu sam pred tobom" iz 2016.  je kod mene izazvao sve osim krokodilskih suza, a kroz tekst ću vam objasniti i zašto. Prije nego krenem u dubiozu, isprike što ću namatati o dvije godine starom filmu, ali smatram da njegova  tematika nema zastaru, a nema ni činjenica da je film, barem po mom mišljenju, poslao totalno krivu poruku svijetu o životu s invaliditetom. Ispada da s invaliditetom nema života i da je jedini spas smrt.  Gledala sam film kad je izašao i gledala sam ga ponovno ovog vikenda, čisto da se prisjetim radnje i da si nadopunim mišljenje  koje sam stekla još 2016. samo ga tada nisam mogla podijeliti s vama.
Will ima savršen život, poslovni je čovjek, bogat je, ima sve, a onda ga udari motor i postaje kvadriplegičar, a život kakav poznaje prestaje, barem u njegovoj percepciji jer i dalje ima zdrav intelekt, obitelj, krug prijatelja se doduše suzio, cura mu se udala za drugog, ali nije kraj svijeta, cura može iznevjeriti i zdravog čovjeka, a prijatelji ne odlaze ako su pravi.
Odmah nakon nesreće Will je dobio sva živa pomagala, potpuno prilagođen stan u dvorcu, prilagođen automobil, njegovatelje, ima zdrav intelekt i može nastaviti raditi, ali on bira ogorčenost, zatvara se u  četiri zida, bezobrazan je prema njegovateljicama i otpravi svaku, a onda dolazi vrckava Lou s kojom se stvari mijenjaju na bolje. Will počinje izlaziti, smijati se, laganini se zaljubljuje u Lou, odlaze na super mjesta, a onda ona doznaje strašnu istinu – Will se planira  eutanazirati, a i ranije se pokušao ubiti. Pri zdravom mozgu, pokraj ljudi koji ga vole, pored svih pomagala  koje si može priuštiti, on  bira umrijeti i meni je to nepojmljivo, nešto što nikako ne prihvaćam. Po tome kako film drami oko njegovih ograničenja bi se barem pola osoba s invaliditetom trebalo eutanazirati. Posebno oni ljudeki koji preko noći postaju osobe s invaliditetom, oni koji su ujutro bili zdravi, a na večer im život visi o koncu. Umjesto samoubojstva biraju život takav kakav imaju, odlaze u školu, na posao premda prst ne mogu pomaknuti, vezani su za aparate, a nemaju ni Willov silni novac da si  kupe lijekove i sva pomagala kojima bi si popravili kvalitetu života. 
Nikako ne lajkam ovaj film i ne sviđa mi se njegova poruka.  Dokle god je čovjek živ postoji barem mala nada za napredak i treba je zgrabiti. Smrt je konačna i nema nazad. U smrt nitko nikad neće zakasniti i čemu joj onda prije vremena hitati?
Život može biti 'savršen'na tisuću načina, uvijek ima nekog izlaza i svatko ga treba živjeti onako kako najbolje umije. Postoji razlog zašto tog bogatuna nije ubio motor, možda je dobio priliku da iz te svoje kvadriplegije napravi nešto veliko, a on vidi samo smrt i stvari koje ne može, umjesto da se usredotočio na sve što bi mogao napraviti.
Da je meni Willov bankovni račun i svo njegovo osoblje napravila bi čuda za sebe i ostale osobe s invaliditetom, smrt mi ne bi  bila ni na kraj pameti jer mi ni ovako nije. Kad vidim s kakvim sve preteškim invaliditetima ljudi žive, a imaju osmjeh na licu i beskrajno se trude izvući maksimum iz svakog dana, ja nemam pravo ni kukati.
Svaki život je vrijedan življenja, a o nama  ovisi koliko ćemo ga savršenim napraviti.
"U životu moramo samo dvije stvari: moramo umrijeti i moramo živjeti do smrti;
ostalo sami osmišljavamo." 
Piše: Anita Blažinović

 

Povezane vijesti