ZABILJEŠKE ANITE BLAŽINOVIĆ: Najgore lice invaliditeta je ovisnost o drugima

Ovisnost o drugima preteška je i često neizbježna, ali  koliko god nam bilo teško ovisiti o drugima, koliko god da se teško čupati iz depresivnih stanja, predaja ne smije biti opcija


Prošli tjedan pisala sam o filmu u kojem glavni lik umjesto života s invaliditetom bira eutanaziju i rekla sam da to nikada ne bi bio moj izbor, ne bi trebao biti ničiji, ali svjesna sam da postoje među osobama s invaliditetom osobe koje su toliko duboko zagrezle u depresiju da možda pomišljaju i na najgore, osjećaju da su višak, teret, smetnja svima oko sebe.
Na vlastitoj koži osjećam svu težinu invaliditeta i ne daje mi baš uvijek povoda za samo pozitivne misli, brine me sve isto kao i vas, mislim da nas većinu s vremena na vrijeme 'operu' iste  misli, samo je pitanje hoćemo li im se uspjeti oduprijeti ili ne. Što to ponekad muči mene i sve vas?
Od kad ujutro otvorim oči pa sve do spavanja ovisim o nečijoj pomoći, a to ponekad doista 'ubija' u pojam, i vas znam. Kad trebate pomoć pri dizanju iz kreveta, higijeni, vađenju odjeće iz ormara, oblačenju, pri jelu, izlasku iz kuće, prijevozu, ulasku u bus, u poštu, kad vam moraju asistirati kod liječnika, na poslu...kako bi ja to slikovito i malo vulgarno rekla: 'ni vjetar ne možete ispustiti, a da netko nije pokraj vas', ni čašu vode popiti ako vam je netko ne doda, ali tako je kako je, nemamo puno izbora. Možemo ili trunuti sami sa sobom ili prihvatiti pomoć druge osobe.
Kud ovisimo o drugima, tud nam je još jako puno svega i svačega neprilagođeno tako da nevolja nikad ne dolazi sama. 
Jednostavno sve što radimo, nažalost ne radimo sami, naravno mislim na nas s najtežim invaliditetom i to užasno frustrira, čak i one koji su si kao uvijek cool sa svojim stanjem. Normalno je da nas ovisnost o drugima ponekad frustrira, normalno je i da našim obiteljima ponekad bude pun kufer pomaganja nama – sve je okej dokle god obiteljima i nama epizode ljutnje, nemoći dolaze tu i tamo, kad to krene na svakodnevnoj bazi - ne miriši na dobro.
Jako me zato živciraju ljudi bez invaliditeta  kad na neku našu tegobu kažu: 'razumijem te', ma kako da ne, kao da su bili u kolicima… 
Zato što nas tako jako razumiju i je sve po njima skrojeno, a nama treba prilagodba, koju onda često ni ne dobijemo. Zato nas diskriminiraju, isključuju, zlostavljaju, uskraćuju prava - sve iz razumijevanja i empatije prema nama. Bitno je samo da se obilato koriste riječi  inkluzija, (koja se prikladno rimuje s iluzija), ravnopravnost i njima slične, odmah cijela slika invaliditeta ljepše izgleda. 
 Prilično smo mi kao društvo zapravo daleko od bilo kakve neovisnosti, mogućnosti samostalnog življenja osoba s invaliditetom jer same osobe s invaliditetom unutar obitelji nemaju ni dovoljno sredstava ni ljudi koji bi  ih pokrivali dok oni 'samostalno' žive, a  tek da ne spominjem život u ustanovi... Stambene zajednice jesu krenule, ali to je kao kad žena puderom prekrije bubuljicu, tu je ali se malo manje vidi. Slično je i sa  stambenim zajednicama, to malo što ih postoji nije ni približno zadovoljavajuće da bi prekrilo sav jad i čemer života u nekoj ustanovi. Čak i onda  kada stambenih zajednica bude više i dovoljno nisam sigurna da će  i tamo  potpuno nepokretna osoba s invaliditetom moći u potpunosti živjeti onako kako ona to želi. Ali neka zažive u punini pa ćemo vidjeti kakve će sve izazove donijeti.
Zaključak je da je ovisnost o drugima zapravo preteška i često neizbježna ali  koliko god nam bilo teško ovisiti o drugima, koliko god da se teško čupati iz depresivnih stanja, predaja ne smije biti opcija. Dokle god svatko od nas ima barem malo snage da se bori protiv vjetrenjača svijet može postati bolje mjesto. Možda ćemo i tada fizički ovisiti o drugima, ali će ta ovisnost izgledati onako kako mi želimo. Tko se odbija boriti, gurati naprijed – unaprijed je izgubio u bitci zvanoj život.
Piše: Anita Blažinović

 

Povezane vijesti