ZABILJEŠKE ANITE BLAŽINOVIĆ Djeca s teškoćama u razvoju često su potpuno izolirana u sredini u kojoj žive

Na djeci s teškoćama je veliki teret jer uvijek moraju dati puno više od sebe da bi dokazala svoje sposobnosti, da bi isplivala na površinu, da bi uspjela žonglirati sve silne terapije, školu, uklopiti se u društvo i  na kraju biti ono što i jesu – samo djeca


Svako dijete na ovom svijetu ima pravo na sretno i bezbrižno djetinjstvo, prepuno smijeha, igre s prijateljima. No, nažalost nemaju sva djeca mogućnost da budu lišena svake nepravde  i boli  pa već u najranijoj dobi spoznaju svu surovost života, svijeta oko njih. U tu skupinu spadaju i djeca s poteškoćama u razvoju.  Kada se rodi dijete s rizikom od nekih poteškoća, odmah s prvim prognozama roditeljima postaje jasno da će njihovo dijete odrastati drugačije, put kojim će  s njim kročiti bit će trnovit, a ponekad će se činiti i da izlaza nigdje nema.
Život je tako obitelji i tom malom smotuljku već u prvim mjesecima života dodijelio beskrajna čekanja u hodnicima bolnice, strepnje jer sa svakim novim nalazom stanje postaje jasnije, a osjećaj bespomoćnosti sve jači. Ima tu svakakvih emocija, od beskrajne tuge do milijun i jednog pitanja – kakav će dijete život imati, kako će cijela obitelj izdržati, što ih sve čeka, jesu li na dobrom putu da dijete dobije najbolju njegu...juri tamo, juri amo, doktor ovaj, doktor onaj, svaki kaže nešto svoje  pa neka sad roditelj zna kome da vjeruje. U toj gunguli, roditelji jedva da imaju vremena uživati u svojoj bebici, ali hajde, dijete je još malo, popravit će se stvari, misle barem poneki... A onda jednog danas shvate da popravka baš i nema, poteškoće su zavijek, gore je visoko, dolje tvrdo, preostaje samo živjeti i nastojati maksimalno olakšati sebi i djetetu.
A djeca s teškoćama u razvoju, kako je njima? Još dobro nisu ni svjesna da su živa, a već moraju živjeti po drugačijim pravilima... Ponekad bolje upoznaju doktore i medicinske sestre nego djedove i bake, dok djeca bez poteškoća nestašno istražuju svijet i igraju se ukućanima, djecu s poteškoćama uvjeravaju da je fizioterapija baš zabavna, dok je curica bez poteškoća doktorica koja liječi svoju bebu ćelavicu, curicu s teškoćama možda upravo pripremaju za operaciju istezanja tetiva naprimjer.
Dok djeca bez teškoća bezbrižno kreću prvi dan u vrtić, dijete s poteškoćama možda nije ni primljeno u isti jer se čeka odobrenje treće tete. Već tada to neiskvareno biće može dolaziti kući u suzama jer nije moglo ravnopravno sudjelovati u aktivnostima skupine.
Ni školski dani mnogima baš nisu razdoblje za pamćenje. Ostali učenici u razredu, koliko god bili samo djeca, nisu uvijek spremni prihvatiti različitost i itekako znaju  biti zajedljivi i zločesti, nepozvati  na dječje rođendane i slično, pogotovo ako se radi o redovnom obrazovnom sustavu. Takvo izdvajanje ostavlja ranu veću nego ona operacija tetiva.
Ako dijete pak ide u posebnu odgojno-obrazovnu ustanovu, percepcija je da je to škola u kojoj je lako dobiti pet, u kojoj i nema kriterija, u kojoj se ne događa ništa važno, što dakako nije točno. Ali kako nekima objasniti? Kako god okreneš, na djetetu s poteškoćama je veliki teret jer uvijek  mora dati puno više od sebe da bi dokazalo svoje sposobnosti, da bi isplivalo na površinu, da bi uspjelo žonglirati sve silne terapije, školu, uklopiti se u društvu i  na kraju biti ono što i je – samo dijete.
Ta samo djeca, ali s teškoćama  često su potpuno izolirana u sredini u kojoj žive, društveni život im se svodi na užu i širu obitelj jer sline, teško govore ili ispuštaju krikove. Rijetki uspiju pokazati i dokazati da se ispod poteškoće zapravo krije malac genijalac koji bi se rado vrtio na vrtuljku, koji bi se igrao skrivača na svoj način, jurio sa svojim kolicima pokraj prijatelja koji trče, koji bi nastupao na školskoj priredbi... 
Malac genijalac s teškoćama želio bi djetinjstvo kakvo se za djecu bez teškoća podrazumijeva.

Piše: Anita Blažinović

 

Povezane vijesti