ZABILJEŠKE ANITE BLAŽINOVIĆ Zamijenimo uloge na jedan dan, ja "zdrava", a vi "osoba s invaliditetom"

Zamislila sam da svaka osoba koja odlučuje o nama odabere jednu vrstu invaliditeta i za vrijeme zamjene proživi barem jedan dan točno onako kako ga živi dotična osoba s invaliditetom

 

Na današnju temu potaknule su me dvije stvari iz prošlog tjedna. Prva je kolumna omiljenog mi kolege Damira, koji mi je kroz sudbinu lika Matije sledio krv u žilama. Naime, Matija nakon smrti majke ostaje bez svega svojega, bez sebe samoga, smješten je u sobičak nekog doma. Damir je toliko živo opisao njegovu nemoć da sam samu sebe vidjela prikovanu za taj krevet, knedla mi je zapela u grlu... To je Damiru i bio cilj – zdrmati, pozvati na reakciju, promjenu ili makar promišljanje, pitanje je samo je li tekst pročitao itko tko odlučuje o sudbinama osoba s invaliditetom, je li njih dodirnuo, jesu li kao ja vrisnuli: 'Ne želim završiti kao Matija!'

Drugi povod je ministrica Nada Murganić koja je jedan dan provela kao dijete u udomiteljskoj obitelji i kao korisnica podrške Centra za pružanje usluga u zajednici 'Izvor' u Selcu.

Pitate se kakve veze ima jedno s drugim? Zapravo nikakve, a opet velike jer mi je zbog simbolične geste ministrice na pamet pala sjajna misao – pozvati sve na odlučujućim funkcijama vezano za osobe s invaliditetom da neko vrijeme provedu kao osobe s invaliditetom kako bi nas bolje razumjeli, donosili svrsishodnije odluke.

Svrha ovog teksta nikako nije upiranje prstom u neku određenu osobu ili funkciju, samo bi bilo dobro da malo obuju naše cipele - figurativno, naravno.

Zamislila sam da svaka osoba koja odlučuje o nama odabere jednu vrstu invaliditeta i za vrijeme zamjene proživi barem jedan dan točno onako kako ga živi dotična osoba s invaliditetom.

Neka netko bude cerebralac, netko distrofičar, slijepa, gluha osoba ili osoba s autizmom, intelektualnim poteškoćama...

Tijekom zamjene bi određeni ministri, ministrice, gradonačelnici, župani, premijer i predsjednica, saborski zastupnici dobili jasniju sliku naših invaliditeta i količine energije koju moramo uložiti da bi odradili svakodnevne stvari koje oni odrađuju i neprimjećujući ih.

Izazov bi počeli, naravno, od jutra i dizanja iz kreveta i ne bi morali razmišljati da li ćete ustati na lijevu nogu jer mi nepokretni uglavnom ne ustajemo ni na jednu, nego jednostavno čekamo da netko dođe i digne nas, ako imamo sreće da ima tko doći i to na vrijeme. Da, vrijeme je ključno jer samo nepokretna osoba zna kako je to kad mjehur stisne, a toalet se čini kao miljama daleka luksuzna destinacija.

Zatim biste obavili osobnu higijenu, još nisam sigurna bih li vam dozvolila da to obavite bez dodatnog para očiju jer ono, bed je, ali s druge strane, mi, nepokretne osobe, nemamo koristi od razmišljanja je li nam bed, i još se aktivnost zapisuje ako imate asistenta, u minutama.

Sljedeći izazov bi bio izaći iz kuće u kolicima i javnim prijevozom otići na obaveze koje inače imate - samo ste nepokretni, život ne staje. Sada jasnije doživljavate sve one stepenice koje vode do dvorane za sastanke, preuski WC... I znate da taj dan morate još na sto mjesta, a vrijeme prava na asistenciju neumoljivo curi.

Jedan dan neka netko provede s povezom na očima, u totalnom mraku, evo tu bih ulogu dodijelila nekoj ministrici, možda i predsjednici jer me baš zanima kako bi im izgledala po sjećanju odabrana odjevna kombinacija, šminka, frizura... Nekako mi se čini da bismo se dobro nasmijali, dok slijepe djevojke, žene sve to odrađuju bez greške, reklo bi se žmirećki, samo što je u ovom slučaju to žmirećki baš doslovno, nadam se da se nitko neće naljutiti. Još više me zanima koliko bi se puta zabubale u nešto na putu do posla, moglo bi biti i ozbiljnih ozljeda.

Zamislite i da jedan dan netko od vas živi kao da gleda televizor bez tona, u smrtnoj tišini. Ako imate sreće možda dobijete prevoditelja znakovnog jezika na četiri sata, ako ne, 24 sata nećete moći nikome reći što želite ili nužno trebate.

I na kraju, jedan dan neka netko ode u Matijin sobičak, u dom, legne u krevet i cijeli dan razmišlja o svemu što je dosad uspješno ili neuspješno napravio u životu. Ali zapamtite, nema dizanja iz kreveta, ni u kom slučaju, ni za koju potrebu jer ne možete ni prstom maknuti.

Osobama s invaliditetom izazov ne traje 24 sata, traje čitav život. Čitav život se borimo, svatko onako kako zna i umije, roditelji do zadnjeg daha brinu o nama i ne odu s ovog svijeta mirne duše, odu s teretom jer što su više nestajali, više su postajali svjesni da nam je sobičak neizbježan.

Zamijenili mi simbolično uloge ili ne, mislim da svi zajedno moramo i možemo više napraviti u rješavanju za nas bolnih i teških pitanja poput dorade satnice osobne asistencije, zapošljavanja, pristupačnosti svim sadržajima, prilagodbi obrazovnog sustava... I ono najbolnije, barem meni, pitanje skrbi o nama onda kada više nemamo nikog svog. Ta skrb se ne smije svoditi samo na ustanove i staračke domove, mora postojati humanije rješenje.

Piše: Anita Blažinović

 

Povezane vijesti