ZABILJEŠKE ANITE BLAŽINOVIĆ Slavim Dan čokolade, pa zašto ne bih i Međunarodni dan osoba s invaliditetom

Ne možemo biti nezahvalna derišta i baš u svemu naći neku sitnicu kojom ćemo prikazati da oni 'zdravi' nisu bili dobri prema nama i pokušajte si zamisliti da nema svih pogodnosti koje danas ipak imamo, bez obzira na to koji i kakav dan slavimo


Nekada dosta davno, u osnovnoj školi, pred Međunarodni dan osoba s invaliditetom znala  sam biti prilično euforična, ne zbog samog dana i njegovog značaja, nego zbog priprema za nastup uglavnom. Nekoliko drugih djevojaka i ja imale bi priliku recitirati pred publikom, obući super svečanu odjeću, našminkati se i zabljesnuti. Time je taj dan za mene ispunio svoju svrhu i nisam se zamarala time tko od predstavnika Grada sjedi u publici, to je bilo mojih pet minuta, pet minuta ponosa mojim roditeljima i kraj. Slatka dječja posla!
Danas me ne pere nikakva euforija oko tog dana, ne nastupam, samo imam više posla tih dana... Ali ipak sam bila na središnjem zagrebačkom obilježavanju Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, ali samo zato što se slavio  i ročkas  URIHO–a, na URIHO sam ponosna, na sve što svi zajedno radimo, ubrojila sam i sebe, iako je moj doprinos još jako mali. 
Uglavnom, na 3. prosinac sam poprilično ravnodušna, kao što sam s godinama sve ravnodušnija i na 10. svibnja jer znači da imam još jednu godinu više, zapravo, više od tih dvaju dana cijenim Dan čokolade koji također postoji, i Dan sladoleda jer vjerujem da se tada kalorije ne lijepe.
Gotovo svaki grad je za svoje sugrađane s invaliditetom tog nedavnog 3. prosinca nešto organizirao, nepotrebno naravno ako ih sredina nije spremna prihvatiti svaki dan, ali ne bih to nazvala licemjerjem kako su to ocijenile poneke osobe s invaliditetom, ni pukim naslikavanjem dužnosnika s nama jer da se  mi nismo pojavili  ne bi se imali s kime naslikavati, znači sudionici smo u licemjerju. S druge strane, da dužnosnici na taj dan nisu bili s nama, sa svima vama u vašim sredinama, ponovno bi ih prozivali jer se ni na taj dan nisu udostojili doći i biti s nama – nikako nama pravo.
Ne mogu govoriti za druge gradove ali mogu za Zagreb i moram reći da su gradski dužnosnici stalno prisutni i dostupni, više nego mi, nas nema nigdje, ni za lijek, mi vodimo Facebook bitke, hodočastimo po besplatnim koncertima, ispijamo besciljne kavice koje plaćamo socijalom i još imamo tri čiste upirati prstom u nečije licemjerje prema nama... Kriva nam je Vlada, čija god ona bila, kriv nam je Bog i narod, pa eto kriv nam je i Međunarodni dan osoba s invaliditetom, a  možemo okriviti i Dan čokolade ako previše pojedemo. 
Neću generalizirati, ali ima nas lijenčina, neradnika, spletkaroša... i licemjerni smo. Nismo ni dobri, ni loši, samo smo ljudi baš kao i dužnosnici koje s tolikim žarom volimo prozivati.
Ne možemo očekivati od bilo koga da radi u naše ime više nego što smo sami za sebe u stanju učiniti. Uvijek moraš nešto dati, da bi mogao tražiti, ali mi  volimo tražiti i tražiti, a kad treba dati onda vadimo asove iz rukava – diskriminaciju, neravnopravnost, uvijek pali i rastezljivo je kao hlače s elastinom nakon previše čokolade. Ako dosta hoćete ravnopravnost, zašto velika većina vas, pa čak i pokretnih sjedi doma i vjeruje da posla nema samo zato što vam se ne radi za minimalac... ako hoćete ravnopravnost prestanite kukati i primite se posla. U bilo kojoj sferi života.
Slažem se da situacija u državi po mnogim pitanjima možda nije blistava i da uvijek može više i bolje, ali ne možemo biti nezahvalna derišta i baš u svemu naći neku sitnicu kojom  ćemo prikazati da oni "zdravi" nisu bili dobri prema nama i pokušajte si zamisliti da nema svih pogodnosti koje danas ipak imamo, bez obzira na to koji i kakav dan slavimo.
Piše: Anita Blažinović

 

Povezane vijesti