ZABILJEŠKE ANITE BLAŽINOVIĆ Protekli dani pokazali su da naše društvo ima ozbiljne probleme

Po svemu sudeći, jako smo natrula jabuka, prebijamo, djecu ne odgajamo kako treba, bolesne ne liječimo – radimo li išta kako treba? Zapitajmo se svi nad tim ovog Božića

 

Bilo bi lijepo da za predblagdanski tekst mogu napisati nešto pozitivno, ali ne ide, nije se dogodilo. Pozitiva je jedino pobjeda Denisa Barte u Supertalentu, ali njemu sam već posvetila tekst. Ipak, Denise, moj naklon i ne obaziri se na zle jezike, pusti guje neka sikću, jedino to i znaju.

A sad idemo na sve ružno i tužno!

Prvo o nasilju u školama. Dakle, sve je počelo jednim profesorom koji je fizički nasrnuo na dva učenika, nije to trebao napraviti, ali djeca su nam grozna. Naravno, ne sva, ali u globalu je slika takva, ne boje se nikoga, ničega, nemaju poštovanja, granica, ne smiješ im ništa jer će zvati Plavi telefon. S druge strane, ta djeca su pod ogromnim pritiskom - budi najbolji, najljepši, najpametniji, prođi s pet i ni slučajno s manje jer se gleda prosjek. Ma koji vražji prosjek zna koliko netko može biti pametan i dobar... Dođe iz škole, još nije probavio ručak, a već juri na dvije izvannastavne aktivnosti jer i to je bitno, ali u većini slučajeva ne djetetu nego mami, dobro je za ego. Ta ista mama nema vremena ni da mu pogleda zadaću, ne daj bože da sjedne i razgovara s djetetom jer i nju rokovi stišću. Kupila je zato pametni telefon, tablet, najbolje računalo da djetetu ne bude dosadno. I ne, nisam ni ja bolja mama od vas, često nemam vremena za svoje dijete, ostaje s bakom i djedom, a ja moram ići glumiti da mi baš sve u životu štima i da mi je baš drago što sam na svim tim mjestima. Tamo gdje nema bake servisa, djeca su cijelo popodne sama, sama se i odgajaju. Mogu potpuno bez nadzora otvoriti tristo i jedan profil, naslikavati se, na WhatsAppu u grupi tračati profesore. Djeca su nam tempirane bombe koje pucaju u školama.

A profesori? I njih ima svakakvih pa i zlostavljača, i to toliko gadnih zlostavljača da unište dijete za čitav život jer može im se. Znaju biti puni frustracija, bijesa, zlobe. 

Nekako ipak želim misliti da prevladavaju oni koji u razred ulaze s odgovornošću i misijom da svojim učenicima pomognu kročiti na pravi put, s pravim znanjem, da za one koji ne mogu postići najbolje ocjene imaju razumijevanje jer djetetov život nije samo škola, a nečije uspješnosti mjerilo nije ocjena.

Drugi slučaj užasa je onaj monstrum Daruvarac, koji je s glavom sirote djevojke razbio umivaonik, prebio je na mrtvo ime i na slobodi je jer pravosuđu šest mjeseci nije bilo dosta vremena da ga zatvore s najvišom kaznom. On slobodno šeta, a žrtva i dalje živi u strahu. Je l' toga ima samo kod nas? Ovo mu i nije prvi slučaj, trebao je već odavno biti zatvoren. Imamo li mi uopće zakone? Bitno da se za posađenu marihuanu odgovara! Najdegutantniji su komentari sirovina da si je cura sama kriva, zar se sama udarala? Fuj siledžije!

Zadnji događaj je smrt malenog dječaka koji je možda danas mogao biti živ da ga je uopće netko pregledao na vrijeme i da je bilo CRP/streptokok analizatora. Koliko još djece mora umrijeti jer nema aparata, hitne, osoblja...? Ali zato, dragi doktori, mito znate primiti! Znam da vas ima divnih i zbog vas mi je žao što ste stalno na meti, pa evo sad i na mojoj. Maleni je, kažu, više puta bio kod liječnika, zašto se baš nitko nije zainteresirao da dijete detaljno pregleda, zar vam toliko malo vrijedi ljudski život? Hoće li itko odgovarati?

Po svemu sudeći, jako smo natrula jabuka, prebijamo, djecu ne odgajamo kako treba, bolesne ne liječimo – radimo li išta kako treba? Zapitajmo se svi nad tim ovog Božića. Zapitajte se što je svatko od vas mogao napraviti da nismo toliko bolesno društvo, s toliko puno boli, patnje, nepravde, predrasuda, zločina...

Na kraju  želim svima koji slave Božić obilje mira i blagoslova, da provedete sretne trenutke s najmilijima.

Piše: Anita Blažinović

 

Povezane vijesti