INTERVJU, MIRJANA KRIZMANIĆ Predrasude ne proizlaze iz naziva 'invalid'

Svi se mi moramo u određenoj mjeri prilagođavati sredini u kojoj živimo. Budući da to nitko ne može učiniti umjesto nas, na nama je koliko ćemo u tome biti uspješni, neovisno o tome imamo li neki invaliditet ili ne, kaže profesorica Krizmanić

 

S profesoricom Mirjanom Krizmanić, cijenjenom hrvatskom psihologinjom, prije šest godina smo pričali o mnogim temama. Ovaj intervju, stoga, odlučili smo više posvetiti osobama s invaliditetom i nekim kontroverznim temama koje ih okružuju, a kojih se često dotaknemo na In Portalu.

Profesorice Krizmanić, za one koji još nisu upoznati s vašim likom i djelom, kao i za one koji nisu pročitali ili se ne sjećaju vašeg ranijeg intervjua za In Portal, recite nam za početak tko ste i čime se bavite?

- Umirovljena sam sveučilišna profesorica. Predavala sam Kliničku i Zdravstvenu psihologiju, te Osnove psihološkog savjetovanja. U mirovinu sam otišla nakon 40 godina rada na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Sada se bavim pisanjem knjiga iz popularne psihologije. Do sada je objavljeno deset takvih knjiga.

Za razliku od prošloga puta, ovaj intervju će ipak jači naglasak imati na osobama s invaliditetom, temi o kojoj ste vi itekako pozvani govoriti. Krenimo stoga in medias res - smatrate li da osobe s invaliditetom u Republici Hrvatskoj imaju adekvatnu psihosocijalnu podršku i, ako je nemaju, zašto je nemaju i što bismo trebali učiniti da je dobiju?

- Pošteno rečeno, ne znam kolika je psihosocijalna podrška osobama s invaliditetom u Republici Hrvatskoj. Ja sam nekako, unatoč svog invaliditeta, odradila cijeli radni vijek, ali ne znam da u nas općenito, a valjda i drugdje, postoje predrasude prema invalidima, naročito onima čiji je invaliditet vidljiv. S druge pak strane, ako se osoba s invaliditetom sama trudi primjereno s tim nositi, mnogi su skloni taj invaliditet zanemariti. Pod 'prımjereno' mıslım na prvom mjestu da se osoba ne žali na svoje tegobe, da ih ne ističe i stalno o njima ne govori.

Predrasude prema invalidima spadaju u opće predrasude prema svima koji su različiti, a mogu  se neutralizirati samo prikladnim odgojem i obrazovanjem. Promjenama naziva koje se uvode na temelju propisa, pa se tako više ne smije reći 'invalid' već 'osoba s invaliditetom', ništa se ne može promijeniti. Te predrasude ne proizlaze iz naziva, već iz same činjenice da postoji neki vidljivi nedostatak ili invaliditet.

Ovisnost i invaliditet. Nije nikakva tajna da neke, usudio bih se reći i mnoge osobe s invaliditetom utjehu i pomoć traže na dnu boce ili u kutiji ne sasvim potrebnih lijekova. Mislite li da se tome može stati na kraj upravo kvalitetnim promjenama u sustavu psihosocijalne podrške ili su alati za rješavanje tog problema u nama samima?

- Moram priznati da prvi puta čujem da su mnoge osobe s invaliditetom sklone potražiti utjehu i pomoć na dnu boce ili u lijekovima. Kroz sve ove godine otkako sam s 14 godina preboljela dječju paralizu, nisam upoznala nijednu osobu s invaliditetom koja je bila ovisna o lijekovima ili alkoholu. To ne znači da takvih osoba nema, već samo da ih ja nisam upoznala. Ne znam postoje li neka sustavna istraživanja koja su se bavila tim problemom.

Izolacija i pasivnost osoba s invaliditetom su neizostavan moment u svakom ozbiljnijem razgovoru o toj temi. Mislite li da je invaliditet razlog za tu izolaciju i opću neprisutnost ili je on samo praktična izlika za ovaj dio i inače uglavnom vrlo indolentnog društva?

- Ne znam kolika je izolacija i pasivnost osoba s invaliditetom. Ja sam se osobno trudila cijeli život živjeti kao da taj invaliditet ne postoji, pa nisam bila izolirana. Štoviše, uz redovni posao uvijek sam se bavila i drugima aktivnostima, pa mislim da je cjelokupna prilagodba na invaliditet u rukama (ili točnije rečeno - u glavi) svakog pojedinca. Isto vrijedi i za osobe bez invaliditeta, koje su često neprilagođene i odaju se različitim ovisnostima.

U sve liberalnijem svijetu, kojeg je nesumnjivo i Hrvatska dio, norma polako, ali sigurno, postaje jako širok pojam. Jesmo li već došli do trenutka u kojem i invaliditet, ili bar neke njegove oblike, možemo smatrati tek jednom od boja na dugi ljudske raznolikosti ili se, u tom smislu, ipak može pretjerati s rastezljivošću pojma norme i pogrešno tolerirati nešto što se opravdano smatra devijantnim?

- Nisam sigurna da uopće razumijem vaše pitanje. Pitate li me da li se u našem društvu invaliditet može smatrati normalnim ili da li se još uvijek smatra devijantnim? Sama oznaka 'invalidnost' ili 'invaliditet' znači da osobi nešto nedostaje ili da ima neke vidljive tegobe, pa to onda ne može biti norma, nigdje pa niti kod nas. Na tako postavljeno pitanje i nema pravog odgovora, jer je u biti svako svojstvo koje odstupa od prosjeka na neki način 'izvan norme', pa time i nenormalno. To vrijedi i za premalo ili previše 'pameti', ali i za niz drugih osobina.

Obično za kraj sugovornicima ostavim priliku za nekakvu poruku našim čitateljima, ali znam da vi poruku za osobe s invaliditetom nemate. Umjesto toga, podijelite s nama na kraju najbolji savjet koji ste vi dobili u životu.

- Ljudi zaboravljaju da se svako ljudsko biće, bilo ono po bilo čemu iznad ili ispodprosječno, treba prilagoditi okolini u kojoj živi. To uvijek zahtijeva trud i napor, a na prvom mjestu razmišljanje o vlastitim ponašanjima i onome što društvo od pojedinca očekuje. Svi se mi, bili invalidi ili ne, moramo u određenoj mjeri prilagođavati sredini u kojoj živimo. Budući da to nitko ne može učiniti umjesto nas, na nama je koliko ćemo u tome biti uspješni, neovisno o tome imamo li neki invaliditet ili ne.

Razgovarao: Damir Fatušić

 

Povezane vijesti