MOJA PRIČA Kristina Krsnik

Od rođenja sam potpuno slijepa, no nikad nisam dopuštala da me nedostatak vida spriječi u onome što želim ostvariti. Kad me netko pita kako se nosim sa svojim invaliditetom, odgovaram kako za mene to nije bolest niti nedostatak, već stanje s kojim sam jednostavno naučila živjeti, kaže uz ostalo Kristina

 

Kristina Krsnik rođena je 26. rujna 1998. u Zagrebu. Od rođenja je potpuno slijepa, ali nikada nije dopuštala da je invaliditet spriječi u ostvarenju svih snova. Za početak razgovora otkrila nam je kako su njezini roditelji saznali da ne vidi i na koji način su se svi nosili s tim.

- Od rođenja sam potpuno slijepa, no nikad nisam dopuštala da me nedostatak vida spriječi u onome što želim ostvariti. Moji su roditelji posumnjali da nešto nije u redu još prije mog prvog rođendana jer nisam reagirala na vizualne podražaje. Nisam htjela pogledati ništa što bi mi pokazivali, a kad sam prohodala, držala sam se zidova čak i kad sam već bila sigurna na nogama. Neko smo vrijeme obilazili različite liječnike da bi se na kraju utvrdilo kako vidim samo razliku između svjetla i mraka, ali ništa osim toga. Vjerujem da je mojim roditeljima u početku bilo teško, no nisu se predali, već su se prema meni nastojali ponašati kao prema bilo kojem drugom djetetu. Dok sam bila sasvim mala, bojala sam se većine nepoznatih stvari i zvukova, no taj se strah ubrzo pretvorio u znatiželju pa sam svakoj stvari htjela znati ime, a, ako je ne bih mogla uzeti u ruke, često bih tražila da mi se opiše – kaže Kristina.

Kristina je s četiri godine krenula u redovan dječji vrtić u Velikoj Gorici.

- U svojoj sam skupini bila jedino dijete s invaliditetom, no odgojiteljice i ostala djeca jako su me lijepo prihvatili. Sudjelovala sam na vrtićkim priredbama i odlazila na izlete te sam bila uključena u sve aktivnosti u kojima su sudjelovala i sva ostala djeca, od različitih organiziranih ili slobodnih igara do likovnog izražavanja i klizanja na koje smo zimi odlazili. Moj su razvoj, osim stručnih djelatnika vrtića, pratili i stručni suradnici iz Centra za odgoj i obrazovanje 'Vinko Bek' koji su mi uvijek govorili da mogu sve što i drugi, samo što neke stvari moram raditi na malo drugačiji način. Djeca su me bez ikakvih problema uklopila u svoje društvo, naučila su sa mnom igrati društvene igre prilagođene slijepima i vodila me za ruku ako bi igre uključivale kretanje – veli Kristina.

Nakon vrtićkog doba, Kristina je nastavila s redovnom integracijom te je upisana u osnovnu školu Eugena Kumičića u Velikoj Gorici, te u III. gimnaziju u Zagrebu. Za vrijeme osnovne i srednje škole Kristina nije imala pomoćnika u nastavi, niti asistenta. Za naš portal ispričala je svoja iskustvo za vrijeme redovne integracije.

- Dobivala sam knjige na Brajevu pismu, a geometrijske i grafičke zadatke crtala sam na taktilnim folijama. U početku sam za pisanje upotrebljavala Brajev stroj, no kasnije sam se sve više koristila elektroničkom bilježnicom i prijenosnim računalom s instaliranom govornom jedinicom koja čita sve što piše na ekranu. Imala sam i neka druga pomagala, primjerice govorni kalkulator, geometrijski pribor s taktilnim oznakama i periodni sustav na Brajevu pismu. Učitelji i profesori prema meni su se odnosili kao i prema ostalim učenicima pa su i moji zadaci bili jednaki njihovima, samo što bi se nastavnici ponekad trebali prilagoditi mom načinu rada. Tako bi uvijek verbalno opisivali vježbe koje smo radili na tjelesnom, a na likovnoj bih kulturi, ponekad, umjesto tempera dobila glinu. Nisam imala pomoćnika u nastavi, asistenta, jer sam željela samostalno obavljati što god mogu. Vrlo sam se brzo za kretanje unutar škole počela koristiti bijelim štapom, a tijekom srednje škole vježbala sam i snalaženje vanjskim prostorom. Tijekom osnovne škole i opće gimnazije također sam Nastavila sudjelovati na školskim priredbama, a bavila sam se i raznim školskim i izvanškolskim aktivnostima poput ritmike, literarne i likovne grupe, debatnog kluba i atletike u Atletskom klubu Agram, a u četvrtom razredu gimnazije kazivala sam poeziju na državnoj razini smotre Lidrano. Moj su napredak nastavili pratiti stručni djelatnici iz Centra 'Vinko Bek' koji su sa mnom vježbali korištenje pomagala za slijepe, pomagali mi u savladavanju gradiva i komunicirali s mojim nastavnicima oko načina obavljanja pojedinih zadataka. Tijekom srednje škole u Centru 'Vinko Bek', koji se nalazi blizu gimnazije koju sam pohađala, imala sam različite aktivnosti kao što su svakodnevne vještine i kretanje Zagrebom pomoću bijelog štapa, ali i dramska skupina i likovna radionica na kojima sam razvijala kreativnost i koje  su mi  puno pomogle u izgradnji same sebe.
Trenutno sam studentica treće godine kroatistike i talijanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zadovoljna sam studijem jer sam oduvijek voljela jezik i književnost, a knjige predstavljaju važan dio mog života još od djetinjstva. Stručne literature na brajevu pismu nema, ali zahvaljujući napretku računalne tehnologije sve što mi je potrebno može se skenirati pa tako potrebnu građu čitam na računalu. Nemam teškoća u praćenju predavanja jer pravim bilješke kao i ostali studenti, samo što ja  to činim na računalu, a i profesori su iznimno susretljivi. Po fakultetu se snalazim samostalno, a  savladala sam i kretanje gradom, što znači da se Zagrebom krećem samostalno, uz pomoć bijelog štapa. Živim u studentskom domu i smatram da mi to uvelike pomaže u osamostaljivanju jer redovito sama odlazim u nabavu i obavljam kućanske poslove - priča Kristina.

Na pitanje o planovima za budućnost, ova mlada, ali veoma pozitivna i svestrana djevojka odgovara: - Kad završim fakultet, voljela bih raditi kao profesorica ili se baviti prevođenjem. Volim djecu i raduje me rad s mladima pa bih se voljela baviti nekim poslom posvećenim njima.

Kristina kaže kako njezinog napretka sigurno ne bi bilo bez podrške njezine obitelji te nastavnika i drugih stručnih djelatnika.

Za kraj ovoga razgovora Kristinu sam pitala što odgovori kada je pitaju kako se nosi sa svojim invaliditetom, te što bi poručila svim Osićima.

- Kad me netko pita kako se nosim sa svojim invaliditetom, odgovaram kako za mene to nije bolest niti nedostatak, već stanje s kojim sam jednostavno naučila živjeti. Možda nikad ne ću moći raditi baš sve što bih mogla kad bih normalno vidjela, ali mislim da nema koristi ako samo žalimo nad onim što ne možemo, već trebamo tražiti ono što možemo. Kad nešto nemamo, trebali bismo naučiti više cijeniti ono što imamo. Isprva može biti teško, no ne možemo očekivati da nas drugi prihvate ako najprije nismo prihvatili sami sebe upravo onakve kakvi jesmo.

Dejana Rakić

 

Povezane vijesti