MOJA PRIČA Leona Gobo

Unatoč dijabetesu i sljepoći život može biti lijep i čaroban, kaže studentica socijalne pedagogije u Zagrebu

 

Leona Gobo rođena je 1999. godine u Labinu. Trenutno je slijepa studentica socijalne pedagogije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu. No, za naš portal odlučila je iznijeti svoj put do faksa koji, kako kaže, nije bio lak.

- Dolazim iz Labina. Imam dvadeset godina i studentica sam druge godine socijalne pedagogije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu. Međutim, moj put do studija u Zagrebu nije bio tako jednostavan. Morala sam savladati brojne prepreke koje mi je život donio kako bi ostvarila željeni cilj. Kao djevojčica, uvijek sam voljela igrati graničar ili odbojku s prijateljima. Osim toga, stalno sam se rolala i vozila bicikl, u čemu sam bila veoma brza i spretna. Sjećam se i kako sam svako popodne s tatom igrala tenis. Također, nekoliko sam godina jedrila, što je za mene predstavljalo nezaboravno iskustvo i zabavu. Uživala sam u svim sportskim aktivnostima na otvorenom, te sa skromnošću mogu reći kako sam bila veoma uspješna u njima.

Na pitanje kada su se razvili problemi s vidom, Leona je ispričala jednu situaciju koja joj se dogodila u šestom razredu osnovne škole te na koji način su se svi nosili s tim.

- Početkom šestog razreda osnovne škole moj se život počeo drastično mijenjati. Sve što mi je prije predstavljalo učenje i zabavu, prešlo je u teškoću i strah. Sve što mi je prije bilo banalno jednostavno, postalo je znatno zahtjevnije. Naime, pisali smo inicijalni test iz matematike. Profesorica je podijelila listiće sa zadacima, a ja nisam vidjela što piše. Bio je to šok kojeg neću nikada zaboraviti. Nisam vidjela piše li jedan ili dva, piše li šest, osam ili devet. Nisam znala što reći ni učiniti. Nisam mogla nikome reći da ne vidim što piše kada ni sama nisam znala što mi se događa, a ni zašto. Izmjerila sam šećer i lagala da je jako visok te da moram ići kući. Puno sam plakala, a kada sam rekla mami što se zapravo dogodilo, ona me zagrlila i rekla kako je ona uz mene i kako će sve biti dobro. Bilo je to jedno jako teško razdoblje i za mene i za moje roditelje koji su cijelo vrijeme bili uz mene. Jedno sam kratko vrijeme nosila naočale s minimalnom dioptrijom na lijevom oku, no brzo se pokazalo kako mi naočale ne pomažu. Uslijedile su brojne pretrage i kontrole. Pretrage su bile jako bolne i iscrpljujuće. Bilo je tu puno suza i neizvjesnosti. Osjećala sam se kao u noćnoj mori iz koje nikako da se probudim. Dijagnoza je bila postavljena - atrofija vidnih živaca koja je kroz sljedećih nekoliko godina rezultirala visokom slabovidnošću. Dakle, s očima je sve u redu. Oštećeni su vidni živci koji prenose informacije do mozga. Najteže mi je bilo to prihvatiti. Nikako nisam prihvaćala da ne vidim dobro. Jako mi je puno vremena trebalo da progovorim o tome. Pitala sam se stalno zašto se to baš meni događa. Mislila sam kako će to sve proći, pa da ću opet vidjeti kao prije. Često pitanje koje sam si postavljala bilo je kako će moj život izgledati za nekoliko godina i hoću li biti zakinuta u stvarima i zadacima koji me čekaju dalje u životu. Slikovito rečeno, bilo je to razdoblje u kojem sam se osjećala kao lavica koju su bacili u more s jatom morskih pasa. Moram s njima plivati, a ne znam kako. Moram naučiti živjeti na drugi način i prilagoditi se okolini ili ću biti izbačena i ostavljena – priča Leona.

Nakon saznanja da ne vidi, Leona je nastavila s redovnom integracijom, ali je otkrila da su tek tada uslijedili problemi. Ne samo što su je ostali iz razreda ismijavali, ni profesori nisu pokazivali mnogo razumijevanja za nju.

- U školi su se pojavile potrebe za pokojim prilagodbama za koje profesori nisu pokazivali gotovo nikakva razumijevanja. Moja im je situacija bila veoma nepoznata, vjerojatno zato što sam odrasla u maloj sredini gdje sam predstavljala prvi takav slučaj. Jako sam puno patila zbog toga i osjećala sam se kao jedina crna ovca među svim bijelim. Bilo mi je potrebno uvećati font na ispitu ili bilo kakvim vježbama i kopijama, na što su se profesori izvlačili da su zaboravili to učiniti, ili kako nisu stigli. Nadalje, bilo mi je potrebno malo više vremena za pisanje ispita na što se svima žurilo i nisu imali vremena. Također, bile su mi potrebne kopije sa projektora budući da nisam vidjela čitati sa projektora niti sa ploče na što su mi ostala djeca u razredu uzimala papire i rugala se. Moj se vid znatno pogoršavao. Ubrzo nisam više uspijevala pročitati ni uvećani font. Obiteljski mi je prijatelj iz Amerike kupio elektronsko povećalo, što mi je znatno olakšalo čitanje i izvršavanje svakodnevnih obveza i zadataka, te praćenje nastave na čemu sam mu neizmjerno zahvalna kao i moji roditelji. Ostala su mi se djeca u razredu rugala i ismijavala me zbog toga što ne vidim dobro. Bilo je tu puno suza, muke i stresa. Najviše me bilo strah kako će drugi reagirati i što će reći. Bilo me jako sram. No, nikada nisam odustajala. Uvijek sam ulagala svu svoju snagu i volju. Nisam imala puno prijatelja, zapravo, gotovo ni jednog. Bilo je teško, ali uvijek sam hodala uzdignute glave i sa osmijehom na licu.

- Rezultati su isplivali na površinu po završetku osnovne škole kada sam upisala klasičnu gimnaziju u Pazinu. No, profesori ni ondje nisu pokazivali puno razumijevanja. Uvijek sam se maksimalno trudila i borila se. Iz dana u dan. Bilo je puno suza, ali i smijeha i trenutaka za pamćenje. Moja snaga i izdržljivost doveli su do toga da sam krajem srednje škole počela prihvaćati svoj hendikep što mi je potpuno promijenilo život. Otvoreno sam počela pričati o svojoj slabovidnosti. Više se nisam ničega bojala. Cijeli mi se svijet promijenio, a da nitko drugi nije zaslužan za moje postignuće. Iz cijelog mog života rodila se motivacija, ali i potreba za studiranjem socijalne pedagogije. Budući da sam osoba sa stopostotnim invaliditetom, imala sam uz položene predmete i prijemni, izravan upis na fakultet - kaže ova mlada Istrijanka.

Nakon teškoga, ali vrlo uspješnoga perioda u njezinom životu, na red je došao upis na fakultet i boravak u Zagrebu. Kako se snalazi po Zagrebu, na koji način uči i polaže ispite te kako sada gleda na svoj invaliditet?

- Trenutno sam smještena u studentskom domu na Cvjetnom naselju. Imam jednokrevetnu sobu u prizemlju gdje su smještene osobe s invaliditetom. Put od studentskog doma do fakulteta je dosta dugačak. Moram presjedati dva tramvaja i jedan autobus pa stoga dosta vremena potrošim na putovanje.

Dolaskom u Zagreb, počela sam se koristiti bijelim štapom kojeg iz milja zovem čarobnim štapićem. Bijeli mi štap najviše pomaže prilikom spuštanja niz stepenice te prilikom savladavanja prepreka i zamki koje se mogu naći na putu. Bijeli mi štap uvelike olakšava kretanje i savladavanje novih trasa po Zagrebu, a osim toga, ukazuje ljudima oko mene da ne vidim, pa su stoga ljudi vrlo susretljivi i uvijek spremni pomoći. Broj tramvaja kao i naziv stanice, također ne uspijevam vidjeti, pa mi je neophodna govorna jedinica u tramvaju. Međutim, ljudi mi rado uskoče u pomoć i bez mog pitanja. Osim toga, neophodna mi je govorna jedinica na mobitelu i laptopu. Š

to se tiče učenja, potrebno mi je samo skenirati literaturu, a osim toga, volim voditi puno bilješki. Pišem tankim crnim flomasterom, u šali rečeno, slova svemirske veličine koja uspijevam pročitati uz pomoć elektronskog povećala na običnom A4 papiru. Ispit polažem uz pomoć laptopa s govornom jedinicom ili usmeno. Sve zadatke izvršavam kao i drugi. Nemam nikakvih posebnih zahtjeva osim pisanja ispita uz pomoć svog laptopa. U Zagrebu se uglavnom krećem u društvu osoba s invaliditetom jer tu imam najviše razumijevanja te pomoći i podrške. Mislim kako su u današnjem društvu osobe s invaliditetom jako stigmatizirane i kako ljudi nisu upoznati s njihovim potrebama i vrlinama. Mislim da imaju puno predrasuda o osobama s invaliditetom. Izvršavam sve obveze kao i ostali studenti, polažem ispite, volontiram, a u slobodno vrijeme odlazim i u teretanu. Jako mi se sviđa život u Zagrebu, ponajviše zbog toga što ne ovisim o drugima što se tiče prijevoza. Osim toga, milijunski je grad pa ima puno različitih ljudi kao i religija, jezika i kultura. Ljudi su puno pristupačniji i upoznatiji sa osobama s invaliditetom te znaju pomoći. U Zagrebu se ne osjećam drugačijom niti manje vrijednom. U Zagrebu se osjećam kao i drugi, jednako vrijednom i sposobnom te bih stoga nakon završetka studija, ostala živjeti i raditi u Zagrebu. Moj mi je hendikep donio puno problema, ali i prednosti. Naučila sam cijeniti život i naučila puno o ljudima. Naučila sam cijeniti sve ono što mogu sama učiniti, pa makar bilo to kuhanje kave ili odlazak na faks - priča Leona.

Osim što ima problema s vidom i što na razne načine pokušava prihvatiti svoj hendikep, Leona se bori i s dijabetesom tipa 1.

- Imam još jedan problem kojeg sam se samo malo dotakla na početku. Bolujem od dijabetesa tipa 1 već dvanaest godina. Imam jako dobru kontrolu nad time i savršene šećere. Imam inzulinsku pumpu i sve sama uspijevam kontrolirati jedino mi je ponekad potrebna pomoć pročitati što piše na pumpi.

Za kraj ovoga razgovora, Leona je poručila svim osobama s invaliditetom:

- Za kraj bih htjela reći kako nema predaje. Nikada. Treba biti uporan. Nikad se ne smije odustajati. Koliko god bilo teško i bolno, uvijek treba pronaći snagu, želju i hrabrost za dalje. Ne smijemo promatrati bolest, teškoću ili problem samo kao negativu. To nije samo negativa o kakvoj se god teškoći radilo, već i prilika za bolje sutra. Samo treba imati dovoljno hrabrosti i volje prihvatiti problem. Tada se cijeli tvoj život promijeni, a da nitko ništa ne zna i nije napravio osim tebe. Tada je cijeli svijet pred tobom. I nemoguće postaje moguće. Kada se u čitavoj nesreći pronađe snage za dalje, pronašli smo smisao vlastita života.

Dejana Rakić