Moja priča: Ana Pernar

Zbog kraće tetive jedne noge i otežanog hoda Ana je bila predmetom ismijavanja svojih vršnjaka, ali to ju je samo dodatno očvrsnulo. "Volim svoj život i ono što zapravo jesam", kaže 21-godišnja Sisčanka

 

Suvišno je pitati se nakon razgovora s 21-godišnjom Anom Pernar zašto je tolika količina nesigurnosti prisutna u svakom njezinom odgovoru. Obitelj, društvo, sustav, donosili su oduvijek odluke na koje ona nije imala utjecaja. Djevojčica koja je zbog dipareze spastike prohodala tek s četiri godine - što je bio prvi veliki uspjeh koji je postigla - djetinjstvo pamti po stalnom vježbanju i forsiranju hoda. Uspjela je, ali to nije bilo dovoljno da je sačuva od ismijavanja i podmetanja nogu djece koja nisu znala, ili im nitko nije objasnio, zašto Ana ne hoda kao oni. Kraća tetiva jedne noge i otežani hod još uvijek izaziva poglede sažaljenja i neugode koju se trudi prevladati.

Ana zvuči nježno i krhko. Treba još vremena da osvijesti koliko je uistinu snažna. S trinaest godina ušla je u Dječji dom u Sisku te prerano postala jedinka koja brine sama o sebi. Po čemu pamti te dane? Ružan i tužan period. Dom u kojem su dani isti, buđenje u 7, ispunjavanje radnih obaveza, učenje, škola i sumorni dosadni vikendi kada nije imala koga posjetiti niti očekivati. Previše mraka za tako mladu osobu.

"Najgori doživljaj iz mog djetinjstva je ruganje i oponašanje u osnovnoj školi" kaže Ana. "Sjećanje na dječaka koji me stalno udarao po glavi iz čista mira s puno smijeha. Sjećam se mnogo suza, pa i kad sam roditeljima rekla - ja ne idem u školu."

U srednjoj školi bilo joj je lakše, prihvatili su je i stekla je prijatelje. Željela je biti kuharica, ali na profesionalnoj orijentaciji savjetnica je zaključila da je to prenaporno za nju i tako je završila ono što su joj nametnuli, za pomoćnu kuharicu-slastičarku. Završivši srednju školu dokazala je da može i više kada je doselila u Zagreb, dobila prvi posao, radila u pekari, iznajmila stan i bila samostalna. Nažalost, samo kao zamjena. Uslijedio je povratak u Sisak. Razmišlja da ostvari svoj prvotni san i završi još jednu godinu kako bi stekla zanimanje kuharice.

"Ono što bih htjela da se zna", kaže Ana, "komunikativna sam i, bez obzira na sve, veliki borac. Smatram da svatko zaslužuje priliku da se dokaže. Nije bitno kako izgledate izvana, već vaše stvarne kvalitete. Moje osobno razmišljanje o osobama s invaliditetom je da su to posebni ljudi, vedri i puni života, ali da živimo u svijetu u kojem većina ne vidi nikog osim sebe. U životu me veseli pjesma, poezija i to me ispunjuje. Možda nisam završila ono što sam htjela, ali mislim da sam kvalitetna osoba i da stignem napredovati u životu. Vjerujem da će doći i moja prilika, silno to želim. Volim upoznavati nove ljude. U životu bih se htjela više družiti s djecom i osobama s invaliditetom te prenositi svoju ljubav na druge. Smatram da ću tako postati čvršća i samouvjerenija. Možda je trenutno moj život prazan, ali mislim da će me neki posao uzdignuti i ispuniti zadovoljstvom.

Kod sebe ne bih mijenjala ništa, premda je istina da ponekad samu sebe teško prihvaćam. To smatram samo trenutkom slabosti. Mislila sam da nikada neću završiti školu, često se pitala zašto baš ja. Kako sam starija vidim da mogu napredovati i shvaćam da je život samo borba. Ne znam što mi donosi sutra. Ono što bih željela je čvrsto stajat na tlu, puna samopouzdanja, zaposlena i osnovati vlastitu obitelj.

Na kraju bih samo rekla da čovjek treba znati prihvatiti sebe i okolinu, a prošla sam puno toga sama. Da, bilo je teško, ali ne bih bila to što jesam i samostalna da me život nije tome naučio. Na neke postupke čovjek je jednostavno prisiljen. Volim svoj život i ono što zapravo jesam. Kako mi drugi kažu: To te čini posebnom", kaže za kraj Ana.

Ana treba posao, to je važan dio na putu ostvarenja njezinih životnih snova. Možete li biti karika na njenom putu do posla koji će raditi odgovorno i sa zadovoljstvom? Javite joj se na broj 098 175 73 20.

Piše: Božica Ravlić

 

Povezane vijesti