Ivančica Matuša: Zaključana u vlastitom tijelu i dalje imam snage za velike životne izazove

Za većinu ljudi put vlakom do Rijeke ne predstavlja problem, no za Ivančicu to predstavlja podvig jer s okolinom može komunicirati samo treptanjem očiju. Na putu do mora pomoći će joj prijateljica Danijela

 

Ivančica Matuša doživjela je životni udes koji malobrojni prežive i nastave s tolikom energijom i voljom kao ova jaka i istovremeno nježna žena.

Vrlo rijedak moždani udar u području ponsa koji sa sobom nosi katastrofalni ili smrtni ishod za posljedicu ostavio je Locked – in syndrome (sindrom zaključanosti u vlastitom tijelu) tetrapareza spastica. S djelatnicom Danijelom iz staračkog doma u kojem živi Ivančica često promišlja stanje osoba zaključanih u vlastitom tijelu. Ona komunicira s drugim osobama treptanjem ili pomicanjem očiju koje najčešće nisu pogođene paralizom. Nemogućnost govora, otežano disanje, pokreti samo glavom izazovi su koje Ivančica svakodnevno svladava i s osmijehom ide kroz život.

"Nikad nisam ni pomišljala da bih mogla vlakom otputovati negdje, pogotovo otkad imam elektromotorna kolica, to mi se uvijek činila nemoguća misija za mene", prepričava Ivančica svoj plan pišući, jer govor se još nije vratio.

Međutim, jedna kava na jarkom ranoproljetnom zagrebačkom suncu. Možda je baš sunce krivac jer smo Danijela i ja zaključile da nam nedostaje samo miris mora. Izrečeno je 'pa što ne bi', jedna od onih usputnih rečenica iz kojih se realiziraju mnoge nemoguće misije!

Između dva srka kave Danijela je izjavila da bi mogle otići vlakom u Rijeku! Kao da ću se dvorištem staračkog doma odvesti do obližnje sjenice. No, ja ne bih bila ja kad se ne bih odmah složila. Znači, ona je ZA, pratnju imam, to je važno, a drugo ćemo već nekako.

No, kad sam navečer hladne glave malo proučila temu, to moje 'već nekako' izazvalo mi je samo glavobolju. Više nema natrag! Ići ću ja u Rijeku! Blaženi internet, elektronska pošta i svaka povezanost ljudi na društvenim mrežama. Prvi mail HŽ-u, da saznam da li je to putovanje ostvarivo. Čestitam im na brzom odgovoru. Ostvarivo je! Srce mi je tuklo k'o ludo. Vožnju treba najaviti da se organizira, to mi je posve razumljivo. Ne mogu zanemariti svoja kolica i doći na Glavni kolodvor i tražiti kartu za prvi vlak do Rijeke.
Ali, da bih dobila tu vražju Objavu i iskoristila povlasticu u unutrašnjem putničkom prometu trebala je za Danijelu potvrda da nije osoba s invaliditetom. Zar bih ja prvo radi sebe i svoje sigurnosti razmišljala kao oni, moja pratnja mora biti dovoljno snažna da me stavi na WC, poznavati me da razumije moj uglavnom marsijanski jezik, po mojoj mimici lica već znati što želim. Propisane forme moraju biti zadovoljene, ali nema smisla da Danijelu opterećujem da ganja potvrdu koja u konačnici treba meni.

Na Veliku subotu sročen je i odaslan mail HZMIO, konkretno Ani Mandić. To je ono što me ponukalo da nešto napišem. U ovom sivilu hrvatske svakodnevice još uvijek postoje svijetli primjeri čovječnosti, razumijevanja. Osobe koje su spremne učiniti možda i neki beznačajni ustupak u svom poslu, napraviti nešto što baš i nije 'njihov posao', sitnicu koja je za nas velika kao kuća, ma velika kao cijelo selo!

Prvi radni dan nakon Uskrsa, stigao je mail od Ane Mandić. Odbijenicu da sve riješimo elektronski, mogu reći da nisam ni očekivala, ali sam se pripremila na bar tri tjedna čekanja. No, da mi je potvrda poslana na adresu, to nisam! Bila sam baš sretna, nasmijana, dobila sam novu snagu za dalje! Gospođo Mandić – jedno javno hvala!

Zahtjev Gradskom uredu već je spreman i znam da ni tamo neće biti problema. I sve ide svojim tijekom. Iako još nisam ni blizu putovanja u Rijeku, iako znam da me čeka šećer na kraju – ZET, ja ću svoje putovanje ostvariti, poslat ću vam selfie s Korza!

Znam samo da sve mi osobe s invaliditetom moramo biti jake, strpljive, uporne, pristupati svemu s pozitivnom energijom, padati i ustajati opet, opet i opet, ne ostati na podu i dopustiti da nas gaze. Ima još žita među kukoljem", zaključuje Ivančica.

Božica Ravlić