ALEN KASUMOVIĆ Položaj umjetnika s invaliditetom u Hrvatskoj težak je i zahtjevan, od nas se traži borbenost

Osobno imam asistenta samo četiri sata dnevno što mi nikako nije dovoljno. Pomoć asistenta potrebna mi je pri istiskivanju boje, podizanju stalka, pripremi kamere i slično. Da je satnica osam sati, bilo bi puno lakše uskladiti privatno i posao, zaključuje naš prvi akademski slikar s invaliditetom

 

Zamolili smo prvog hrvatskog akademskog slikara s invaliditetom Alena Kasumovića da  nam prokomentira položaj umjetnika u Hrvatskoj općenito, ali i da kaže s kojim se sve preprekama on kao umjetnik s invaliditetom dodatno mora suočavati.

Položaj umjetnika u Hrvatskoj težak je i zahtjevan, dosta borben, a umjetnika s invaliditetom pogotovo, kaže nam Alen,  onako na prvu, kao što smo i očekivali.

Najveći je izazov, kaže, pronaći adekvatan studio za rad.

- Prostori koje Grad nudi su pretežno napušteni, prazni, derutni, bez odgovarajućeg pristupa za osobu s invaliditetom što predstavlja veliki problem.  Adekvatni i veći prostori za nekog poput mene u kolicima, smješteni su u samom centru grada, a samim tim je i cijena najma visoka, gotovo nedostižna. Postavlja se i pitanje jeli uopće isplativo davati umjetnicima u najam takav prostor s obzirom na to da profit nije siguran. Veće šanse za najam imaju ugostitelji ili neki drugi lokali – kaže Alen jer tržište umjetnina u Hrvatskoj uopće ne postoji i to je dodatan otežavajući faktor.

Osvrnuo se na situaciju u Njemačkoj i Nizozemskoj.

- U Njemačkoj i Nizozemskoj su problem prostora riješili tako da su komplekse nekadašnjih tvornica prilagodili i dali na korištenje  umjetnicima po povoljnijim uvjetima što govori o interesu za umjetnost i svijesti o važnosti koju umjetnost ima u društvu. Takvi prostori su naravno prilagođeni i umjetnicima s invaliditetom. Dobivanje takvog prostora funkcionira na principu liste na kojoj onda umjetnik s invaliditetom ima određenu prednost i beneficije koje olakšavaju put do radnog prostora. Posebno su na dobitku mladi umjetnici koji tek počinju svoj proboj na tržište – navodi Alen i kaže kako bi se sličnih prostora sigurno našlo i u Hrvatskoj ali umjetnost kod nas uopće nije prepoznata kao ozbiljniji doprinos društvu. -Traži se brza i laka zabava dok se galerije i muzeji slabije posjećeni. Ljudi dođu uglavnom samo na otvorenja izložbi, dok su ostali dani trajanja izložbe puno slabije posjećeni – pomalo će razočarano Kasumović.

Rad u studiju bez asistenta je nezamisliv.

- Kada komentiramo položaj umjetnika s invaliditetom u Hrvatskoj moram spomenuti asistente. Sam rad  studiju, stvaranje zahtjeva neko vrijeme, određeni period pa i veću potrebu za asistencijom.

Osobno imam asistenta samo četiri sata dnevno što mi nikako nije dovoljno. Pomoć asistenta potrebna mi je pri istiskivanju boje, podizanju stalka, pripremi kamere i slično. Uvijek budem nekako između jer moram birati i jedan dan se posvetiti radu, a već drugi ostaviti za privatne stvari i time se neminovno gubi kontinuitet u radu. Da je satnica osam sati, bilo bi puno lakše uskladiti privatno i posao – zaključuje Alen.

Anita Blažinović

 

Povezane vijesti