DINO DVORNIK Retrospekcija jedanaest godina nakon preranog odlaska legende

Početak rujna obilježio je jedanaest godina od preranog odlaska neprikosnovenog kralja funka i pionira plesne klupske glazbe ovih prostora, Dine Dvornika

 

Tim povodom prisjetit ćemo se tek malih epizoda iz njegove bogate glazbene ostavštine. Rođen 1964. u Splitu, Dino je od malih nogu pokazivao senzibilitet za glazbu, a već sa 17 godina oformio je funk grupu 'Kineski zid' te snimio istoimeni album. U svijetu diskografije bio je to njegov prvi korak, no ubrzo zbog neslaganja s bratom Deanom raspušta bend.

Prvi album 'Dino Dvornik' izlazi za Jugoton 1989. Dobili smo pola sata čiste genijalnosti, nečeg autentičnog i posebnog u osam pjesama, osam nebrušenih dijamanata i nedodirljivih klasika do dan danas. Uz pomoć Gorana Kralja i Dragana Lukića, Dino sam producira ovaj album na kojem većina pjesama postaju evergreeni plesne glazbe, ali ja bih izdvojio sjajnu, pomalo Jacksonovsku 'Baš sam ljut' i odličan disco 'Neću da znam za nikog osim tebe'. Stvari kao 'Ti si mi u mislima' ne treba posebno navoditi.

Drugi album iz 1990., također objavljen za Jugoton, nosi naslov 'Kreativni nered', a otvara ga 'Jače manijače', epohalna i neponovljiva suradnja s Rambom Amadeusom. Osim funka i soula, Dvornik na ovoj ploči po prvi put eksperimentira i s hip hop ritmovima pa zaključujem kako su se u to vrijeme, uz njega, navedenim žanrovima najbolje poigravali već spomenuti Rambo i Disciplina kičme, svatko od njih na svoj osebujan način.

Nažalost, Dvornikov uzlet na vrh tadašnje jugoslavenske scene naglo prekida rat koji 1991. sve kreativno i dobro potiskuje u stranu. Premda u mračnom dobu, Dino skuplja snage i 1993. za Croatia records objavljuje album 'Priroda i društvo', prilično hrabar album za to vrijeme, gdje prvi put čujemo techno i rave, a Dvornik ovom pločom pokazuje, kao i puno puta poslije, kako je elektronska klupska glazba puno više i kvalitetnije od tada sveprisutnog i nevjerojatno zaglupljujućeg cro dancea.

Slijedi njegovo prvo live izdanje, 1995. izlazi 'Live in Muenchen', album snimljen uz Song killerse koji su ga pratili u to vrijeme. Fenomenalne izvedbe čine ovaj album jednim od najboljih liveova ikad izdanih na ovim prostorima. Iste godine izlazi 'Afrika', maksi singl i ipak najveći Dvornikov hit kojim opet dolazi na sam vrh glazbene scene. Album 'Enfant terrible' objavljen je u ljeto 1997. i ponovo je teško izabrati najbolju stvar jer 'Žigolo', 'Peti element', 'Najviše kriv sam ja', kao i sve ostale, zvuče ispred svog vremena. Ostaje mi u sjećanju i promo koncert iz studenog iste godine održan u Domu sportova i premda, zbog svojih godina nisam smio niti ostati do kraja, upamtio sam taj koncert do danas.

Svojevrsna kompilacija 'Vidi ove pisme' izlazi 1998., best of kojim Dino podcrtava dotadašnju diskografiju. Albumi 'Big mama' iz 1999., i 'Svitski' iz 2002., premda su imali solidnih trenutaka, ne postižu komercijalni bum pa samim time bivaju i brzo zaboravljeni.

Nakon toga Dino se više okreće housu kojim se bavi kao DJ, suradnjama s drugim glazbenicima od kojih su neke bile solidne, a neke neobjašnjive i, nažalost, daleko ispod njegovog standarda. Ostvaruje po meni odličnu ulogu u filmu Arsena Ostojića iz 2004. 'Ta divna splitska noć'.

Nažalost, Dino je preminuo 7. rujna 2008. Album 'Pandorina kutija' posthumno je završen i objavljen, odlično prolazi, no ostaje pitanje kako bi prošao da su stvari ispale drugačije i da je Dino dočekao njegovo objavljivanje. Meni osobno to je dobar album koji bi koncertno uz neki dobar bend mogao zvučati odlično.

Tijekom proteklih jedanaest godina dobili smo puno obrada Dvornikovih klasika, a one su manje-više predvidljive, neinventivne i lako zaboravljive; niti blijeda sjena originalnim verzijama. U tom moru promašaja ipak bih izdvojio 'Jače manijače' u trip hop izvedbi beogradske grupe 'Zemlja gruva', grupa 'Sane' je soul baladi 'Pelin' i med dodala dobar pop rock štih, a 'Majke' su u live izvedbi plesni funki rock 'Hipnotiziran' pretvorili u psihodeliju i šteta što nikad nije studijski snimljena.

Premda su ovo sasvim drugačija vremena od onih u kojima je Dvornik kročio na scenu, nadam se da ćemo opet jednog dana ćuti nekog novog, autentičnog i na svoj način unikatnog genijalca kakav je bio Dino. Njegova glazba je već odavno postala i trebala bi u budućnosti ostati lektirom koja se ne smije zaobilaziti.

Piše: Marko Baković

 

Povezane vijesti