INTERVJU, AKLEA NEON Svim divnim osobama s invaliditetom poručujem da svoju invalidnost ne vide kao prepreku nego kao priliku

Ne poručujem društvu ništa, jer sve kreće od pojedinaca. Osobe s invaliditetom su prije svega osobe, tako ih se treba i tretirati - s njima pričati, dotaknuti ih, pogledati ih u oči, poslušati ih, pomoći im, kaže uz ostalo glazbena zvijezda u usponu Aklea Neon

 

Novo si ime na našoj sceni, pa bih te molio da nam se u kratko predstaviš?

- Ja  sam jedna skitnica s gitarom i looperom koja se nekad voli obući i u damu.  Možete me detektirati po točkicama među obrvama i po turbanu na glavi – baka kaže da je to gnijezdo, a ja tvrdim da je on kruna. Glasno pjevam, još glasnije se smijem, a iz mog one-woman-bend set-upa najčešće izlaze afro-soul ethno-beats zvukovi. Kažu da sam vila ritma i beata. Razveselilo me kad sam to pročitala.

Svoja tri singla i spotove snimala si na zanimljivim lokacijama, nešto više o tome?

- Pa ti gledaš u budućnost! Treći mi još nije izašao, ali za njega je video upravo u montaži – a lokacija na kojem sam ga snimala je Peru. Moj prvi singl 'Da mi je' smišljen je u Hrvatskoj, produciran u Londonu, a video sam snimala u Brazilu, pa za njega kažem da ima noge, kotače i krila. Dok se 'Pola puta' smjestio u London. Baš sam se razbacala s tim lokacijama (smijeh). Ali kad je to ono što volim i ono što jesam – putujuća glazbenica. Obje riječi za mene imaju jednaku težinu – glazba i muvanje su mi neodvojivi. Slušanje glazbe je putovanje. U mom zvuku je to ključno. 

Tvoj neo-soul zvuk me u pozitivnom smislu podsjeća na imena kao što su Neka ili Tash Sultana.  Što slušaš i imaš li neko ime koje bi izdvojila blisko svom stilu?

- Dobro su mi poznata oba imena. Obožavala sam 'Heartbeat' od Nneke i osvojila me kad sam ju išla gledati uživo u Ljubljani, to mi je još uvijek najdraža majica koju sam kupila na koncertu, drago mi je da si ju spomenuo, nitko još nije povukao tu paralelu. Kao ekvatore bi još mogla spomenuti Oshun, odličan afrofuturisam hip-hop dvojac, trenutno ne mogu iz ušiju izvaditi Black Omolo jer se upuštam i u jedan dub projekt pa me u potpunosti opio zvuk LionsDenSounda, Chanca Via Circuito iz Argentine, sve neo-soul dive su utjecale na moj zvuk s vrhovnom čarobnicom Erykahom Badu. Baš sam danas imala jedno pitanje u zadaći iz španjolskog 'Koja ti je najdraža pjesma?' i napisala sam da svaki dan imam drugu jer sam opijena i inspirirana s jako puno različitih vrsta zvuka, mogla bi nabrajati do u nedogled.

 

Koji su ti planovi do kraja ove godine, gdje te možemo čuti uživo, planiraš li možda u budućnosti i album?  

- Upravo sam u produžecima svoje ljetne turneje, trebala je biti završena prije nekoliko tjedana, ali mi se google kalendar fino popunio. Idući vikend završavam festivalsku sezonu na Forest Art festivalu u Belišću, a onda me čeka najdalje glazbeno putovanje do sada – svirat ću u Berlinu! Već imam noćne more da će mi gitaru staviti u donju prtljagu.  Pa Budimpešta i Beograd, a bit će me i kod nas. Snimanje albuma namjeravam završiti do kraja ove godine, tako da ga možete očekivati sredinom iduće.

 Nastupaš u dosta zanimljivoj samostalnoj varijanti. Reci nam nešto o tome, i planiraš li možda okupiti live band?

- One woman band pristup bio mi je najizazovnija, najzabavnija i najisplativija odluka koju sam donijela. Mogla bih još superlativa staviti u tu rečenicu, jer stati na scenu na kojoj multitaskaš od prve do zadnje sekunde –  škola je kao niti jedna, a svaki nastup kao nova diploma. Biti sama svoja podrška, nekako nema ljepše stvari. Ljudi nekad pomisle da pjevam na playback, ali glazbu stvaram u trenutku pred njima uživo, samo što mi looper pomogne da nekoliko sekundi nasnimavanja protegnem u cijelu pjesmu. I onda taj međuodnos s publikom, znam poslije koncerata biti toliko pod adrenalinom da ne mogu zaspati do jutra. Svoj album planiram predstaviti u proširenoj varijanti s još dvoje glazbenika na sceni, ali neću ništa više o tome reći, samo da će energija pljuštati na sve strane.

 Ovog ljeta si nastupala dosta, imaš li neki nastup koji bi posebno htjela izdvojiti?

- Baš to što sam svaki drugi dan bila na drugom mjestu pomoglo mi je vidjeti koliko malih alternativnih divota od mjesta postoji po cijeloj Hrvatskoj. I onda upoznavanje, druženje i zbližavanje s kreativcima koji te scene drže na životu. Meni je sve bilo nezaboravno, a ako pitate moje prijatelje – znaju da lako zaboravljam. Samo ne i ovo! Postoje neki trenuci kada stvarno dišeš s publikom i to mi se sad dogodilo na Aurea Festu u Požegi, «Da mi je» su mi prekrstili u «Damire» ove godine na Ferragosto Jamu nakon što mi se jedna djevojka s leđa svojeg dečka popela na stage da me izgrli. A poslije toga sam na Zemlji bez granica u Osijeku pjevala pred 36 klinaca. Znam točan broj jer ih je jedna curica sve izbrojala i morala sam im reći da se ukipe jer su toliko glasno skakali na moje pjesme da samu sebe nisam mogla čuti. Svaki koncert je novo čudo. I kao takvo ga uzimam.

 

Što bi poručila osobama s invaliditetom na ovim prostorima i što misliš da bi društvo trebalo napraviti za njihovu što bolju afirmaciju?

- Ne poručujem društvu ništa, jer sve kreće od pojedinaca. Osobe s invaliditetom su prije svega osobe, tako ih se treba i tretirati - s njima pričati, dotaknuti ih, pogledati ih u oči, poslušati ih, pomoći im. Treba imati sluha za njihovu invalidnost, ali ju ne treba vidjeti kao instant prepreku za ostvarivanje kontakta. Prevalite vlastitu neugodu – to im poručujem. A svim divnim osobama s invaliditetom koje su od kad znaju za sebe drugačije od drugih, poručujem da svoju invalidnost ne vide kao prepreku nego kao priliku da pokažu svima, a najprije sebi, koliko su jake, dosjetljive i posebne. Uvijek se sjetim djelomično nepokretnog, ali potpuno predivnog Arona Andersona kojeg sam upoznala TEDx-u u Zagrebu. Aron svaki dan pokazuje kako duh ne poznaje tjelesna ograničenja. Kao i on, najveća ste inspiracija.

Razgovarao: Marko Baković

 

Povezane vijesti