Osoba sam s invaliditetom i nakon gubitka posla osjetim da padam u depresiju

PITANJE: H.D. (39) Prošlo je godinu dana od kada sam bez posla i to me jako deprimira. Ne samo zbog izolacije, jer ostavši bez plaće živim od invalidnine i uz pomoć roditelja. Društveni život je skoro pa nestao, osim rijetkih posjeta prijatelja koji i sami imaju vlastite probleme.

 

Teško je razmišljati pozitivno kad nemaš dovoljno ni za izlazak u grad, a o nečem više od osnovnih potrepština ne mogu ni maštati. Sve sam depresivnija, a takva teško mogu tražiti novi posao. Razmišljam o pomoći psihologa, a ne znam mogu li to preko uputnice, odnosno zdravstvenog osiguranja? Plaćanje je nemoguće s mojim primanjima. Možda bi mi psihoterapeut dao odgovore na pitanja koja me muče i koče u povratku pozitivnom gledanju na svijet. Zatvorena sam osoba, a od kada sam bez posla malo govorim, pa ne znam kako bi ta terapija i mogla izgledati. Bojim se i osude okoline ako se pročuje da odlazim psihologu. Nadam se kako oni ne komentiraju svoje klijente u javnosti, jer bi se brzo pročulo o mojim problemima.

ODGOVOR: Prvo je pravilo svake terapije - povjerenje. Činjenica je pak da bismo se više-manje svi mogli uputiti na savjetovanje. Nema tog čovjeka koji je lišen mentalnih i emocionalnih izazova. Svi se u nekom trenutku života nađemo na raskrižju, pred preprekama i izazovima, u situacijama koje nas zadese neočekivano, koje nas protresu iz temelja, koje nas zbune i dovedu do toga da se jednostavno ne osjećamo dobro. 

Svaka osigurana osoba HZZO-a može se za bilo koju poteškoću vezanu uz mentalno zdravlje obratiti svojem obiteljskom doktoru koji će je onda uputiti specijaliziranom timu. Dakle, na teret obveznog osiguranja možete dobiti potrebnu psihološku pomoć, a prvi korak je taj da se javite svom izabranom doktoru opće medicine. Posao psihologa, odnosno terapeuta nije davanje savjeta. Terapeutov posao je da vam pomogne da bolje upoznate sebe i promijenite način na koji razmišljate, kako se ponašate ili promijenite način na koji općenito shvaćate svijet.

Jedna od uobičajenih zabluda je da morate biti 'ludi' da biste išli na terapiju. Postoje mnogi razlozi zbog kojih ljudi idu na terapiju, a koji nemaju nikakve veze s mentalnim poremećajima. No, i onda kada ljudi potraže pomoć zato što imaju neki poremećaj, nema nikakvog razloga za sram. Dobit će pomoć koju trebaju i razgovarat će sa stručnjakom, jednako kao što bi potražili pomoć za bilo koji drugi zdravstveni problem. Kada se mučite s nekim problemom, ali vas još uvijek ne ometa u dovoljnoj mjeri da biste potražili pomoć, tada oklijevate otići na terapiju jer imate osjećaj da vam ne treba. Međutim, ako osjećate da ste se našli u začaranom krugu, da ste preplavljeni negativnim emocijama ili niste u mogućnosti funkcionirati kao što biste htjeli, to je znak da trebate s nekim popričati. Terapija iziskuje suradnju, a ne samo pasivno sjedenje i očekivanje rezultata. Ako je klijent spreman i voljan razgovarati o tome što ga je dovelo na terapiju i na čemu bi želio raditi, to može cijeli proces učiniti značajno učinkovitijim.

In Portal