IVANA KNEŽEVIĆ ŠAMBIĆ Vjetar u leđa daju mi suprug i djeca bez kojih ne bih bila uspješna u sportskom životu

Ivana spada u one sportske djelatnike koja svojom energijom i pozitivnim duhom 'može planine pomjerati', svojim je trenerskim angažmanom zadužila sport osoba s invaliditetom, no, kako sama kaže, ona je ponajprije majka i supruga

Ivana sa suprugom i sinom

Ivana Knežević Šambić prošlog je rujna ovaj svijet obogatila jednim divnim bićem – rodila je malenu Lanu, kojoj se uz roditelje najviše veseli stariji braco Antonio. Trenutno je na porodiljskom dopustu te uspješno, kao i  svih godina, usklađuje svoje sportske i majčinske obaveze.

- Najprije sam mama, a onda profesorica, pedagog, trenerica i sve ono što je potrebno u sportu – rekla je Ivana Knežević Šambić (35) iz Zagreba, po struci profesorica kineziologije, magistra kineziologije i profesionalna trenerica stolnog tenisa.

Ove godine proslavit će desetu godišnjicu svog sudjelovanja u sportu osoba s invaliditetom, ponajprije u stolnom tenisu i kuglanju.

- Kroz tih deset godina upoznala sam mnoge dobre i drage ljude, predivne djece. Bilo je dobrih rezultata, a najviše sam ponosna na igrače STKI Uriho, koji su već deset godina državni prvaci, pojedinačni i ekipni, u stolnom tenisu. Također sam ponosna i na našu Univerzalnu sportsku školu, koja okuplja sve veći broj djece  i osoba s invaliditetom – rekla je trenerica Ivana.

 

Bavljenje sportom je dokazano zdravo, a posebno ima veliki utjecaj na život osoba s invaliditetom, kao i djece s teškoćama u razvoju.

- Osim što poboljšava njihove motoričke i funkcionalne sposobnosti, poboljšava  i sveukupnu kvalitetu života. Kroz sport se uče samostalnosti, postaju borci, lakše prevladavaju životne prepreke, stječu brojna prijateljstva, upoznaju ljubavi, putuju, lakše se socijaliziraju u društvu – rekla je trenerica Ivana.

Na osnovu dugogodišnjeg sportskog rada, uvidjela je nedostatke u sportu osoba s invaliditetom.

- Nije ni blizu priznat kao što je sport bez invaliditeta, iako se i tu vide mali pomaci. Mislim da bi moglo biti i bolje, čemu se nadam u budućnosti, jer sportaš s invaliditetom se, osim s protivnikom, bori sa svojom dijagnozom, bolovima, ograničenjima, predrasudama drugih ljudi.

 

Iznijela je svoje iskustvo s djecom s intelektualnim poteškoćama.

- Ono je izuzetno pozitivno. Na početku svakog treninga uvijek se prvo izgrlimo, pomazimo i naravno odradimo sve sportski, što smo si zadali taj dan za trening. Djeca su draga i jako se vežu za trenera, što je dobro, jer ako vas prihvaćaju i vole vas kao i vaš način rada - rado dolaze na trening. Moram reći da to nije lagan posao, zahtijeva strpljenje, veliku ljubav prema tome što radiš, ali i veliko pedagoško i sportsko znanje. Svako dijete je drugačije i potreban je individualni pristup. Kad vidim koliko oni napreduju, koliko su sretni, nasmijani, vedri, veseli, samostalniji, odmah mi to da vjetar u leđa da još bolje radim.

Istaknula je da trener koji nema strpljenja ne može raditi ovaj posao, koji nema osjećaja za osobe s invaliditetom, posebno za djecu s teškoćama u razvoju, mora imati stručna znanja u sportu, ali po meni i neku naobrazbu vezano za medicinu, odnosno pružanje prve pomoći.

- Ja imam tu sreću da sam uz Kineziološki fakultet završila i srednju medicinsku školu. Bilo je situacija gdje su djeca imala epileptične napadaje, padali u nesvijest. A vi kao odgovorna osoba za djecu morate znati reagirati u tim situacijama.

Na naše pitanje kako vikanje i vrijeđanje igrača i igračica može utjecati na njihovo samopouzdanje i daljnji razvoj, rekla je: - Mislim da to rade samo iskompleksirani treneri. I ja zagalamim na treningu i mora se znati da je trener glavni u dvorani koga se mora slušati, da ima autoritet, ali to se mora postići na taj način da igrači vide da trener zna znanje tog sporta, da zna prenijeti to znanje na druge, da uživa povjerenje svojih sportaša, da im bude prijatelj, da im bude i mama i tata kada je to potrebno, rame za plakanje,da znaju i kad su pobjednici i kad su gubitnici da su moji i što god im treba da se mogu obratiti svojoj trenerici.

 

Kako smo već pisali, trenirati je počela još u šestoj godini, i to u Stolnoteniskom klubu 'Lokomotiva' Vinkovci. Srednju medicinsku školu završila je u Osijeku, gdje nakon 'Lokomotive' nastavlja igrati za STK 'Vodovod' Osijek. Dolaskom na Kineziološki fakultet u Zagreb, prešla je u STK 'Tis' Zagreb. Stolnim tenisom bavi se profesionalno 27 godina i bivša je reprezentativka Republike Hrvatske, s brojnim državnim i međunarodnim turnirima iza sebe. Došavši iz rodnih Vinkovaca u Zagreb, na kraju je i ostala u njemu.

Nakon svih godina, i dalje radi u Zagrebačkom športskom savezu osoba s invaliditetom kao profesionalna trenerica, gdje vodi jedan od projekata – Univerzalnu sportsku školu, koja okuplja djecu s teškoćama u razvoju u Gradu Zagrebu. Središte je u Osnovnoj školi Antuna Mihanovića - Dubec, ali i u Dubravi, Prečkom, Savskoj, Novom Zagrebu, s punktovima. Program ide tri puta tjedno, kontinuirano unazad pet godina.

Dobitnica je nekolicine priznanja pa je tako u više navrata proglašena i za trenericu godine za osobe s invaliditetom. Također, osvojila je i nagradu austrijskog grada Linza radi osobitog doprinosa u razvoju stolnoteniskog sporta za osobe s invaliditetom.

Vjetar u leđa daju joj suprug te djeca, bez kojih, kako i sama priznaje, ne bi bila ovo što je danas – sretna supruga i majka te uspješna u sportskom životu.

Klaudija Klanjčić