Zabilješke Anite Blažinović: Udruge su jednima trn u oku, a drugima jedino mjesto socijalizacije

Nisu udruge bez grijeha, ali dobro je da postoje, dokle god većina njih ipak radi u interesu osoba s invaliditetom

 

Danas ću malo na glas razmišljati o našim udrugama i započet ću s trnom u oku jer negativno svi više volimo, šala, ali ponekad je to doista istina. Još dok sam bila klinka znala sam načuti kako se neke osobe s invaliditetom bune na postupanja u svojim udrugama, nije im odgovaralo vodstvo, često su im stavljali na teret da rade po principu lijeva ruka, desni džep, da muljaju s papirima i lagodno žive na račun osoba s invaliditetom. Može biti, ali i ne mora. Teško da su nekoga baš ulovili s prstima u pekmezu.

Danas više nisam klinka, ali prijepora oko udruga uvijek ima, priče su slične ili gore, a konkretnih dokaza o njihovoj istinitosti rijetko ima.

I dok jedni i dalje tvrde da su udruge mjesta koja ljudima bez invaliditeta pružaju mogućnost da dobro žive od osoba s invaliditetom, drugi su sretni da te udruge postoje jer im je odlazak u udrugu možda sve u životu, drugi dom, jedino mjesto gdje se osjećaju korisno i druže se s ljudima koji su u istoj, ili barem sličnoj poziciji.

Udruge, ma kako god se zvale stalno kreiraju nove projekte i povlače sredstva koja uglavnom i odu za dobrobit korisnika. Jasno da vjerojatno ima i udruga u kojima se love krivine, novci spremaju u privatne džepove i toga je nažalost bilo i bit će u svakom području ljudskog djelovanja. Prilika čini lopova!

Zbog takvih pojedinaca nam je poljuljano povjerenje u ljude koji svoj posao u udrugama obavljaju pošteno i bez mrlje, a ima i njih.

Ponekad nas ljuti i to što sami ne vodimo svoje udruge, što su nam predsjednici fizički zdrave osobe jer bi mi to sve kao sebi bolje uredili, donosili bolje odluke vezane za naše potrebe.

Ma da mi je i to vidjeti!

Da sami preuzmemo kormila naših udruga ne bi više imali dežurne krivce koje tako volimo imati na meti - ljude bez invaliditeta. Vjerojatno bi tada morali doći do zaključka da smo i mi sposobni krasti, ići stranputicom i potkopavati se međusobno. Kada bi na čelu udruge bio Luka, Maja bi se pitala zašto nije ona jer je njezina strategija bolja. Nikad kraja nezadovoljstvu, beskonačno je.

Da bi vodili glavnu riječ u svojim udrugama, prvo i osnovno morali bi se zaista pokrenuti i poduzeti nešto konkretno pa ćemo mi radije kao i do sada - brundati u prazno.

Nije svo žito bez kukolja, nisu udruge bez grijeha, ali dobro je da postoje, dokle god većina njih, bez obzira na to tko ih vodi, ipak radi u interesu osoba s invaliditetom.

Piše: Anita Blažinović

 

 

Povezane vijesti