Osi sektor Damira Fatušića: Gdje je nestalo više od pola milijuna osoba s invaliditetom?

Otprilike svaka deseta osoba na ovom plavom svijetu ima neki oblik invaliditeta. Jasno, nije svaki invaliditet vidljiv, no svejedno se morate zapitati – gdje su te vražje osobe s invaliditetom?

 

U svijetu mitologije vjerojatno nema zagonetnijeg i ćudljivijeg boga od nordijskog Lokija. Za njega kažu da je bog spletki, obmana i laži, ali učenjaci ne samo da se ne slažu oko njegove uloge u sjevernjačkom panteonu, nego nije sasvim sigurno niti da je uopće bog. O ovom mjenjoliku – koji nekada pomaže drugim bogovima, a nekada ima namjere koje nisu sasvim benevolentne – postoji nekoliko teorija. Po jednoj je on uistinu arhetipski prevarant, poput Velesa u slavenskoj mitologiji. Po drugim teorijama smatra ga se i varijantom Lucifera, bogom vatre, ili čak hipostazom boga Odina, njegovom mračnom stranom. Bilo kako bilo, ono što se za Lokija sigurno zna je da su ga, zato što je svojim manipulatornim igrama skrivio smrt besmrtnog boga Baldra, drugi bogovi osudili na vrlo okrutnu kaznu, koju ovdje neću detaljno opisivati. Baš je okrutna. I krvava. Loki će se, kada dođe vrijeme Ragnaröka – smak svijeta u nordijskoj mitologiji – osloboditi i povesti divove u bitku protiv bogova, u kojoj će, na kraju, i sam poginuti. Tako bar kaže legenda.

Ne, nisam potpuno poludio. Samo volim mitologiju, a dugo nisam imao priliku, ili dovoljno pameti, uplesti je u kolumne. Zašto onda danas? I zašto baš Loki?

Razmišljajući o temi za vaše današnje štivo, počeo sam po glavi vrtjeti jedan magični broj. Slovom, petsto tisuća. Brojem, 500.000. Pola milijuna. Toliko, otprilike – a ovo i sam ponavljam po već tko zna koji put – u Hrvatskoj živi osoba s invaliditetom. Točnije, prema Izvješću o osobama s invaliditetom u Republici Hrvatskoj, na dan 14.03.2017., kada je dokument objavljen od strane Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Lijepoj našoj živjelo je 511.850 osoba s invaliditetom, iz čega se zaključuje da osobe s invaliditetom čine oko 11,9% ukupnog stanovništva Republike Hrvatske. Do danas je, nažalost, Hrvatsku napustio sve samo ne irelevantan broj ljudi, od kojih su, gotovo sigurno, velika većina osobe bez invaliditeta, pa ovaj postotak slobodno možemo zaokružiti na dvanaest. Samo zaokruživanja radi. Dakle, dvanaest posto. Toliki je udio osoba s invaliditetom u ukupnoj populaciji Hrvatske. Slično je i u ostatku svijeta. Da dodatno zaokružimo, svaka deseta osoba na ovom plavom svijetu ima neki oblik invaliditeta. Jasno, nije svaki invaliditet vidljiv, no svejedno se morate zapitati – gdje su te vražje osobe s invaliditetom?

Najjednostavniji primjer je ulica. Nećete, kada šećete gradom, bilo kojim gradom na svijetu, vidjeti toliki broj osoba s invaliditetom koji bi naznačio, natuknuo udio od deset posto. Neće svaka deseta osoba koju vidite biti s invaliditetom. Neće ni svaka pedeseta biti u invalidskim kolicima, koristiti štake, kakvo protetsko pomagalo ili bijeli štap. Ni blizu. Ali ne moramo ostati na ulici. Uđite u banku, otiđite na koncert ili sportski događaj. Posjetite vrtiće, osnovne i srednje škole, fakultete. Izađite navečer u restoran ili neki klub. Provozajte se autobusom ili tramvajem. Osoba s invaliditetom nema. Nema ih na mjestima na kojima se provodi slobodno vrijeme i nema ih na radnim mjestima, čak ni na onima koja ne zahtijevaju nikakvu prilagodbu. Nema ih deset posto.

Naravno, ni ovo ne objašnjava vezu današnje kolumne s Lokijem. Međutim, kada sam razmišljao o tom golemom broju, i još indikativnijem postotku, shvatio sam da za ovu posvemašnju nevidljivost osoba s invaliditetom nije kriv invaliditet. Ne izravno, ne bjelodano. Ne sam. Baš kao što Loki igra zakulisne igre i manipulira, baš kao što njegova uloga i pravo mjesto u nordijskom panteonu nisu potpuno jasni, tako ni invaliditet u ovoj našoj priči nije prikazan i shvaćen na pravi način. Ima invaliditet svoju rolu u toj našoj nevidljivosti, ali je ona, ako išta, i manje jasna i manje zloćudna od Lokijeve u nordijskoj mitologiji.

Mislite li da na glavnom zagrebačkom trgu osobe u invalidskim kolicima ne vidite zbog njihovog invaliditeta? Mislite li da ih nema u bankama zato što zbog invaliditeta ne mogu biti bankari ili bankarski službenici, zato što nemaju bankovne račune? Mislite li da ih na koncertima i sportskim događajima nema zato što se osobe s invaliditetom ne bave sportom i ne mogu pjevati? Zato što ne vole glazbu i sport? Zar ih u obrazovnim ustanovama nema zato što im je zbog invaliditeta zabranjeno školovanje ili zato što osobe s invaliditetom nisu sposobne biti učitelji i profesori? Zar nas invaliditet sprečava da uživamo u gastronomiji i noćnom životu? Zar zbog invaliditeta ne možemo koristiti javni prijevoz?

Teško je pričati i pisati o stvarnim razlozima naše odsutnosti. Složeni su, mnogobrojni i raznoliki. Društveni, financijski. Politički i interesni. Povijesni. Ipak, invaliditet je uvijek jedan od faktora, a nerijetko je i glavni, onaj iz kojeg proizlaze svi drugi. On ih na neki način stvara. Manipulira njima, usmjerava ih i kontrolira.

Invaliditet je kao Loki. Nije nužno zao, ali svojim utjecajem, svojom moći, utječe na život osoba s invaliditetom. Na kraju, poput mjenjolika koji nije bog, mogao bi sa svojom vojskom sekundarnih razloga uništiti osobe s invaliditetom, odvesti nas u potpuno nestajanje. Međutim, invaliditet također dijeli Lokijevu sudbinu. On na kraju mora biti uništen, ali ako ga na vrijeme prepoznamo i naučimo vladati njime, možemo izbjeći Ragnarök.

Mi ne moramo nestati. On mora.

Piše: Damir Fatušić

 

 

Povezane vijesti