Blogosfera Klaudije Klanjčić: Kako kao osobe s invaliditetom možemo pobijediti nesigurnost, nemoć i malodušje

Vrijeme je da zakoračimo u stvarni život i maknemo se s društvenih mreža. Niti je Facebook zločesti pauk, niti smo mi bespomoćni plijen


 

Ponekad se u životu nađemo u stanjima istrošenosti, u fazama kada ne vidimo izlaza, kad bi htjeli preusmjeriti životne rukavce – a nemoćni smo. I može doći do teških blokada, kada je teško napisati i jednu riječ, izgovoriti ono što definira našu stvarnost. I tako je to s nama, osobama s invaliditetom. Problem je u tome što često sami sebe ne podržavamo, a to očekujemo od drugih, onih takozvanih zdravih. Imam brojne dijagnoze, nije uvijek lako, ali teže se nosim s činjenicom da i u našem, OSI svijetu, rijetko nailazim na razumijevanje.

Eto, ovih sam dana bila na operaciji – ta neposlušna žuč, puna kamenja! - i u vrijeme 'rekuperacije' mobitel gotovo pa neprestano zvoni. Kako sam? Dobro sam. S time da jedva hodam, ispuhala sam se, lelujam, nikako da se uravnotežim s ravnotežom. Trebala je to biti rutinska operacija, barem mi tako kažu, a ja se osjećam kao da sam jedva živu glavu izvukla. Ono što mi daje vjetar u ova bolna leđa jest utjeha koja dolazi od ljudi zabrinutih za moj oporavak.

Ovo pišem tek da skrenem pažnju na jednu dragu gospođu, moju supatnicu, koja je također bila na 'rutinskoj operaciji' žuči. Moja novostečena prijateljica nakon operacije nije mogla dočekati povratak doma, povratak obitelji. A doma, poslije mi ona pripovijeda, dočekuje je nevjerojatna bahatost najbližih: "Zar još malo nisi mogla ostati u bolnici?!" Ovo je pitanje, izrečeno u iskrenom bijesu, napravilo bolniju ranu od skalpela koji ju je dan ranije rezao na operacijskom stolu.

Iza mnogih ljudi, a pogotovo se takvi primjeri mogu naći u OSI populaciji, staze su posute trnjem. Kao novinarka In Portala često susrećem ljude koji mi sugeriraju da o osobama s invaliditetom pišem u veselom tonu, s puno optimizma i zanosa. I ja to želim, no kada u četiri oka razgovaram s tim istim ljudima često čujem priče koje nisu nimalo ružičaste. Nisu ni crne, te priče naprosto nemaju boju.

Sve se zapravo svodi na jednu bolnu istinu: veliki broj nas osoba s invaliditetom živi usamljeno, jedini prijatelji dostupni su na društvenim mrežama. No, zar nam ta činjenica ne treba biti poticaj da uzmemo stvari u svoje ruke, umrežimo se i privatno i profesionalno, pokažemo snagu koja dolazi iz zajedništva?

Sve dok budemo pristajali na život ograničen u četiri zida, sve dok malodušju prepustimo da određuje 'pravila igre', naše priče neće imati veseo ton, neće biti pozitivne.

Stoga je vrijeme da zakoračimo u stvarni život i maknemo se s društvenih mreža. Niti je Facebook zločesti pauk, niti smo mi bespomoćni plijen.

Piše: Klaudija Klanjčić

 

Povezane vijesti