KOMENTAR Zašto se roboti ne voze u invalidskim kolicima?

Nosi li nam budućnost superiorna dvonožna i četveronožna kolica za koja ne postoje prepreke ni u našim gradovima ni u vanjskom svijetu? Ili ćemo gradove pretvoriti u oaze kotača u kojima ni jedan čovjek ne hoda?

 

'Opet ovaj kvazinovinarčić zamijenio In Portal s nekim znanstvenofantastičnim šund časopisom', mislite si. Pa, iako volim znanstvenu fantastiku i često promišljam o budućnosti, ovaj komentar, zapravo, i nije o budućnosti. Nije čak ni o robotima.

Riječ je ovdje o nogama i kotačima.

Noge. Izum prirode star nekih 400 milijuna godina, kada su, kažu stručnjaci, prvi kralježnjaci počeli nastanjivati kopno. U tih 400 milijuna godina, noge su preuzele razne funkcije i zbog njih poprimile brojne oblike, od kojih su neki bitno drugačiji od ekstremiteta koje bismo bez razmišljanja nazvali nogama - mi imamo ruke, kitovi su se 'vratili' perajama, ptice i šišmiši su dobili krila, a zmije su se, pak, nogu potpuno odrekle.

Pa ipak, još uvijek se ni jedna noga nije transformirala u kotač ili nešto kotaču slično. Zašto?

Možda sam neznalica, ali vjerujem da priroda, kao vrhovni arhitekt, ima za to savršen razlog. Možda je kotač biomehanički nemoguć ili nedovoljno učinkovit, možda jednostavno nije upotrebljiv u svim okolnostima i situacijama u kojima bi se moglo naći i iz njih izaći živo bilo koje biće željno preživljavanja i produžetka vrste. Kotači se teško penju na drvo, strmo brdo ili planinu. Lako zapnu u blatu i neravninama, a nisu posebno korisni ni u vodi. Zapravo, kotači su baš katastrofa.

No ljudi se nisu dali smesti. Jednog sunčanog jutra u mlađem kamenom dobu, sada već prilično umno napredni homo sapiens se probudio, shvatio da vrhovni arhitekt nema pojma i odlučio ispraviti očitu grešku nedostatka prirodnog kotača. Jasno, nisu si kamenodobljani i njihovi sve veleumniji potomci počeli amputirati noge i na njihovo mjesto ugrađivati kotače, ali su si olakšali i unaprijedili život posljedičnim izumima, kao što su lončarsko kolo, kola ili vodeničko kolo, a kasnije i nevažne gluposti poput vlakova, automobila, zrakoplova, svemirskih rovera, satova ili električnih romobila. A tu su negdje i invalidska kolica. Umalo zaboravih.

Tu sad dolazimo do paradoksa prvog. Naime, smatram zanimljivim da, iako su se ljudska naselja razvijala gotovo paralelno s kotačem i njegovim mnogim primjenama, gradove smo dizajnirali na način da neobično nalikuju vanjskom svijetu koji je sve samo ne prilagođen kotrljanju, a onda smo i gradove i taj vanjski svijet mjestimično i po potrebi prekrajali po mjeri kotača, gradeći ceste, tračnice, vijadukte, mostove i tunele. Kao da ni sami nismo znali što želimo. A čini mi se da ni dalje ne znamo.

I tu dolazimo do robota, koji nude, po meni, osobama s invaliditetom jedinstven pogled na sadašnjost i, nadam se, ohrabrujući uvid u moguću budućnost koja više nije ni daleka, a kamoli nezamisliva.

Da biste shvatili o čemu pričam i koliko sve ovo nije znanstvena fantastika, dovoljno je da na YouTubeu potražite kanal američke tvrtke Boston Dynamics, koja je u vlasništvu japanskog multinacionalnog konglomerata SoftBank Group, i pogledate nekoliko videa. Zapravo, učinite to. Pa se vratite tu.

Jeste pogledali?

Jeste vidjeli kako su 'hodajući' roboti u samo nekoliko godina od smiješnih i ničim izazvanih padova došli do toga da su brži i spretniji od većine ljudi? Jeste vidjeli robota na kotačima i pomislili 'da bar moja kolica to mogu'?

Robotiku pratim dugo i intenzivno pa, iako sam uvijek i iznova fasciniran, gledajući i proučavajući takve stvari, uz fascinaciju nailazim na pregršt zanimljivih pitanja, od kojih neka vode u paradoks drugi.

Ako smo kotač usavršili toliko da na onaj način pokreće Boston Dynamicsovog Handlea ili rovere koji za nas istražuju daleke, strane svjetove, zašto se onda toliko trudimo oko hodajućih, i to baš dvonožnih robota? Priznajemo li time da je priroda ipak bila u pravu od samog početka, podarivši nam noge koje nikad nije htjela pretvoriti u kotače? Hoćemo li sve naše kotače onda pretvoriti u noge?

Što sve to znači za osobe s invaliditetom? Nosi li nam budućnost superiorna dvonožna i četveronožna kolica za koja ne postoje prepreke ni u našim gradovima ni u vanjskom svijetu? Ili ćemo, pak, u potpunom obratu svih paradigmi, gradove pretvoriti u oaze kotača u kojima ni jedan čovjek ne hoda - čemu već danas vode hoverboardi i romobili - dok ćemo naše dvonožne robotske podanike slati u vanjski svijet ovog i drugih nebeskih tijela?

Nije znanstvena fantastika, a vidjeli ste da nije ni budućnost. Sadašnjost je o kojoj moramo razmišljati još jučer.

Piše: Damir Fatušić

 

 

Povezane vijesti