MOJA PRIČA Goran Koričančić

Goran kaže da se uistinu divi osobama s invaliditetom koji su borci i koji ne odustaju, jer 'većinom su to skromni i dobri ljudi puni ljubavi prema drugima

 

- Život je zapravo igra koraka. Nas ima u toj igri, a mjesta za pogreške toliko malo. Baš kao i u sportu, pola koraka prerano ili prekasno i niste stigli. Koraci su svuda oko nas. Oni su u svakom trenutku, svakoj sekundi. Zato se borite za taj korak. Jer kada spojimo sve te korake, to će donijeti prevagu između pobjede i poraza - rekao je Goran Koričančić (44), turistički radnik i grafički dizajner iz Zagreba.

- Moja priča je malo specifična i možda atipična u odnosu na one koje sam čitao, a odnose se na osobe s invaliditetom. S kategorijom invaliditeta praktički sam se suočio prije dvije godine. Iako moji problemi datiraju mojim porodom – započeo je Goran svoju priču.

Naime, u toj perinatalnoj fazi, tijekom poroda, došlo je do teškog liječničkog propusta.

- Moja je majka tijekom poroda u srpnju 1975. godine bila sama u rađaonici, a porod se odvijao pod dripom, inducirani porod. Kako se sve odvijalo brže nego što su liječnici predvidjeli, ja sam predugo bio u fazi izlaska na svijet i tu je došlo do nekih oštećenja. Sve se manifestiralo kroz motoričke smetnje. Relativno sam kasno progovorio i prohodao. Pohodili smo logopede i fizioterapeute. Rezultati su bili vidljivi, ali nedovoljni – pojasnio je.

Pohađao je osnovnu i srednju školu po redovnom programu.

- Nisam išao na nikakvu kategorizaciju, jer su moji roditelji smatrali da uz njihovu pomoć mogu savladati sve programske zadatke. U konačnici i jesam. Osim što sam završio srednju školu - turizam i ugostiteljstvo, govorim dobro engleski, talijanski i francuski jezik, iako sasvim skromno.

Upisao je Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu i položio ispite prve godine, a onda se razbolio.

- Opet doktori nisu znali što mi je pa su mi davali antibiotike i konačno sam od svih lijekova dobio polineuropatiju. Nisam bio u stanju napraviti jedan korak. Borba je trajala oko godina uz privatno plaćanje. Da pojasnim, polineuropatija je upala perifernih živaca koja je nastala neadekvatnim liječenjem te korištenjem krivih antibiotika. U mom slučaju je bila neadekvatna kombinacija liječenja antibioticima – rekao je.

Nakon svega preostalo mu je da se uključi u privatni radni odnos.

- Bukirao sam apartman na Rabu gdje imamo kuću, a bilo je još nekih konstruktivnih planova koji su propali, jer se najprije razbolio moj otac koji mi je pomagao, a onda i moja majka. Tek tada sam shvatio da se moram uključiti u sustav i krenuti tim putem, ma šta god to značilo i do čega god to dovelo – rekao je.

Centar za socijalnu skrb dao mu je naputak što sve treba učiniti da bi uopće bio u statusu nezaposlene osobe.

- Sve sam to obavio i unatrag dvije godine aktivno surađujem sa Zavodom za zapošljavanje. Naravno da se javljam na natječaje i naravno da mi se nitko nije javljao. Naglašavao sam da želim raditi, kao i činjenicu da imam svoje limite. Nije to nikom značilo ništa. Nakon svega što sam prošao smatram da još uvijek nisam istraumatizirana osoba, no volio bi raditi nešto za što imam kompetencije – rekao je.

Kroz život bavio se sportom, točnije plivanjem, trenirao ovaj sport osam godina, tako da se trenutno obučava za sportsko-rekreacijskog voditelja za osobe s invaliditetom.

- Volim i pratim sport. Bavio sam se plivanjem i volio bi raditi nešto u tom segmentu. Zbog toga sam vrlo zainteresiran za edukaciju kroz koju prolazimo na Sportskom učilištu – rekao je.

Inače, služi se s računalom, poznaje programe World, Excel, PowerPoint i Internet.

- Završio sam tečaj  grafičkog dizajna i radio sam s tim zanimanjem nekoliko godina. Mislim da bi i na tom polju, uz malu početnu pomoć, mogao ostvariti dobar rezultat. Ostaje mi borba i nada da će se putem ovakvih programa ili radionica naći neko rješenje i za mene. Već sam i do sada profitirao, jer sam stekao puno novih prijatelja koji se bore sa sličnim problemima pa mi se čini da će i meni život dati šansu – pojasnio je.

Priznaje da se zaista divi osobama s invaliditetom koji su borci i koji ne odustaju, jer 'većinom su to skromni i dobri ljudi puni ljubavi prema drugima'.

Najveća želja mu je biti samostalniji, kao i to da si može priuštiti lijepo putovanje.  Trenutno želi završiti edukaciju za voditelja sportske rekreacije u Sportskom učilištu u Zagrebu, naći posao te se nastaviti razvijati i usavršavati kao osoba.

Naposljetku je iznio svoju motivacijsku poruku OSI zajednici: - Možete samo misliti da ste na dnu i možete ostati ondje, ili možete izboriti svoje mjesto pod suncem. Možemo se izvući s dna. Ali korak po korak. Osobno sam spreman da napravim te korake. Nadam se da ćete mi se pridružiti svi zajedno.

Klaudija Klanjčić

 

 

Povezane vijesti