MOJA PRIČA Darijo Anušić

Nikako ne treba bježati od svoje okoline i povući se unutar četiri zida zato jer ste fizički drugačiji od ostalih. Čega se bojati? To je vaš život i treba ga proživjeti za svoj gušt, a ne onako kako drugi od vas to očekuju, poručuje Darijo osobama s invaliditetom

 

Kada odem na planinarenje osjetim dio slobode koju sam imao u vremenima kada nisam bio slijepa osoba i zato mi ono pomaže da zadovoljnije i sretnije živim. Isto kao što život može biti lijep iako ga ne vidimo, tako i priroda može biti lijepa iako ju ne gledamo. Možemo ju osjetiti drugim osjetilima - zvukom, mirisom, ali i dobrim duhom svih planinara, jednostavnih i skromnih ljudi koji cijene život i od njega ne traže mnogo – rekao je između ostalog Darijo Anušić (34) iz Sesveta, tehničar za elektroniku i maser, koji honorarno uređuje i montira podcast emisije Hrvatske knjižnice za slijepe.

Osnovnu školu završio je u mjestu Adamovec, naselju udaljenom oko 15 kilometara od Sesveta, i to u Područnoj školi Dragutina Domjanića, koja pripada Osnovnoj školi Ivana Granđe u Soblincu.

Srednju školu završio je u Srednjoj školi 'Sesvete', gdje je stekao zanimanje tehničar za elektroniku.

- Iako sam tada bio slabovidna osoba, nadao sam se da će moj vid ostati stabilan. Međutim, nakon što sam poslije srednje tehničke škole logično upisao tehnički fakultet, Fakultet strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu, vid je počeo brzo i drastično opadati pa sam na trećoj godini odustao od studiranja. Mnogi me danas zbog toga kritiziraju, međutim, oni koji znaju što je to strojarstvo te koliko je osjet vida u toj struci potreban, potpuno me razumiju. To potvrđuje pravilo da će vas većinom kritizirati oni koji ne znaju dovoljno o vama ili nisu dovoljno informirani o vašem životnom putu – pojasnio je.

Između srednje škole i upisa na fakultet završio je tečaj programiranja u programskom jeziku Visual Basicu.NET, no kako je upisao studij, poslije se više nije bavio tim područjem.

- Nakon nastupa sljepoće, prošao sam rehabilitaciju u COO-u Vinko Bek, gdje sam naučio tehniku kretanja uz pomoć bijelog štapa, Brajevo pismo, rad na računalu uz pomoć čitača ekrana te sam poslije o vlastitom trošku završio i tečaj medicinske masaže – rekao je.

Inače, Darijo je od rođenja imao slabije razvijen noćni vid i malu dioptriju, a tek kasnije se suočio s dijagnozom retinitis pigmentosa.

- Stoga moja okolina i ja u početku nismo te probleme uzimali za ozbiljno. Međutim, krajem srednje škole prilikom sistematskog pregleda za vojni rok, utvrđeno je da imam dijagnozu retinitis pigmentosa i da bi u budućnosti mogao izgubiti vid. Nisam se mogao s time pomiriti pa sam pokušavao i tražio razne alternativne metode liječenja. No, iako su te metode u početku davale nekakve rezultate, ipak mi nisu mogle poboljšati vid na zadovoljavajući način. Nekako sam se smirio i nadao da će sve biti u redu pa sam upisao studij strojarstva. Ali ipak, degeneracija retine bila je brža i sustigla me prije završetka preddiplomskog studija. U tim trenucima, kada sam se ispisivao s fakulteta, bilo mi je izuzetno teško i osjećao sam ogromno razočarenje prema životu jer sam samo želio učiti i stvoriti nešto, no ipak sam se najviše razočarao u sam gubitak vida nego sposobnosti da završim studij. Jer realno, kad je čovjek zdrav, može raditi 101 posao, a kada je slijep, uz najbolju volju i najmodernija tiflotehnička pomagala ili nečije asistiranje, možete nabrojati svega desetak poslova koje slijepi mogu obavljati, ako ne i puno manje. Zato i jest istina da slijepe osobe spadaju u najteže zapošljivu skupinu građana, iako sam svjestan da ima i osoba s invaliditetom kojima je u životu puno teže nego nama – opisao je razvoj dijagnoze.

Danas slobodno vrijeme voli provoditi 'u pokretu' pa često ode u šetnju sa svojim bratom, koji ima istu dijagnozu.

- Ispunjenje vremena u zatvorenom prostoru nalazim u slušanju zvučnih knjiga, igranju šaha protiv računala ili suigrača iz kluba, a prije godinu dana počeo sam istraživati mogućnosti audio montaže pa sada zajedno s kolegom Vanjom Rajićem honorarno uređujem i montiram podcast emisije Hrvatske knjižnice za slijepe. Donedavno sam se okušao i u novinarskom poslu uređujući časopis Riječ slijepih, čiji je izdavač Hrvatski savez slijepih – nadodao je.

Osim šetnji obožava i planinariti s prijateljima.

- Planinarenjem sam se počeo baviti u travnju 2015. kada sam prvi put kao slijepa osoba otišao na neki planinarski izlet, s Planinarskim društvom slijepih Prijatelji planina. Bio je to kratak i lagan izlet u Gorski Kotar na kojem sam prvi put osjetio koliko volonteri i planinari bez invaliditeta vjeruju u nas. S vremenom sam postao redovit na svim izletima pa su se apetiti malo povećali te sam u listopadu 2016. s planinarima iz PD Planinorci osvojio Vaganski vrh. Nekoliko mjeseci kasnije, osvojio sam i drugi vrh Velebita, Sveto Brdo, s PDS Prijatelji planina. U veljači 2017. opet sam s Planinorcima otišao na jedan, mogu slobodno reći do sada najluđi izlet, na kojem sam uz povjerenje i pustolovni duh prijatelja Luke prošao kroz 2 kilometara dug kanjon na otoku Krku. Kasnije su mnogi rekli da nijedan normalan čovjek onuda ne bi provukao slijepog planinara, no Luka je uz zajedničke napore to uspio. Taj izlet pokazuje kolika je važnost povjerenja između vodiča i slijepog planinara – rekao je.

U ožujku 2017. prošao je svoju najtežu i najdužu rutu do planinarskog doma na Risnjaku.

- Taj sam dan po teškoj stazi ukupno propješačio 23 kilometara. Bio je to najnaporniji izlet u mom životu, ali ga se rado sjetim zbog napora kojeg sam izdržao. Tada su krenuli problemi s bolom u lijevom koljenu pa sam godinu dana postio s planinarenjem i propustio uspon članova PDS Prijatelji planina na Dinaru i Biokovo. Također se u međuvremenu pojavila i malodušnost zbog nemogućnosti da doživim predivne vidike kada dosegnem vrh. Međutim, planinarenje za slijepe ipak je zdravo i preporučujem ga svakome, a razlozi su zdravlje tijela i duha, aktivnost na svježem zraku, druženje i stjecanje novih prijateljstava i poznanstava te osjećaj da si doživio nešto novo izvan četiri zida – rekao je.

Zanimalo nas je što osjeća kad ide planinariti. Rado je podijelio s nama te osjećaje: - Kada odem na planinarenje, osjetim dio slobode koju sam imao u vremenima kada nisam bio slijepa osoba i zato mi ono pomaže da zadovoljnije i sretnije živim. Isto kao što život može biti lijep iako ga ne vidimo, tako i priroda može biti lijepa iako ju ne gledamo. Možemo ju osjetiti drugim osjetilima - zvukom, mirisom, ali i dobrim duhom svih planinara, jednostavnih i skromnih ljudi koji cijene život i od njega ne traže mnogo.

Darijo je i član Šahovskog kluba slijepih Polet.

- Kada sam početkom 2015. godine došao u Klub, nisam vjerovao da slijepi mogu kvalitetno igrati šah. Međutim, kontinuiranim i upornim treniranjem i kod mene se sve više razvijala vizualizacija pozicije te mogu danas reći da solidno igram šah. Daleko od profesionalaca, ali nisam ni totalni početnik. No, najvažnije je da ti šah ispuni vrijeme i omogući druženje i stjecanje novih poznanstava jer danas ionako jako malo šahista zaista može živjeti od šaha – rekao je.

Na pitanje tko su mu uzori u životu, odgovorio je: - Uzora nemam jer smatram da je svatko od nas u životu dobio različite karte s kojima mora igrati, odnosno živjeti. Kako će s tim dobivenim kartama odigrati, ovisi ponajviše o njemu i njegovim vlastitim odlukama i potezima, no nešto ipak ovisi i o okolini. Međutim, ako krenemo od sebe i prestanemo stalno osuđivati druge ljude, društvo u kojem živimo i svijet koji nas okružuje, i naš će život doživjeti određenu pozitivnu promjenu. Zapravo, mogu reći da su mi uzor svi ljudi koji posjeduju empatiju prema drugima, toleranciju i međusobno razumijevanje, pogotovo u onim trenucima kada se njihovo mišljenje ne poklapa s mišljenjima drugih. To su temeljne ljudske kvalitete koje treba posjedovati da bi se mogao koncentrirati na vlastiti rad i prosperitet. Totalno je nebitno kojim se područjem netko bavi sve dok posjeduje te ljudske kvalitete i poštuje zakone.

Osvrnuli smo se i na neispunjene želje.

- Prije desetak godina najveće želje su mi bile da ne izgubim vid i da završim započeti studij strojarstva. No, život me naučio da se moram pokrivati onoliko koliko sam dugačak pa mi je sada najveća želja da nađem stalno zaposlenje i da ostvarim primanja koja su dovoljna za pristojan i normalan život. A hoće li se to ostvariti i kada, to nitko od nas ne zna jer se pravi život odvija u sadašnjem trenutku, a sve ostalo su prisjećanja iz prošlosti ili imaginacija budućnosti – rekao je.

Unatoč brojnim pokušajima, još uvijek nije uspio zasnovati stalni radni odnos, što bi najviše htio radi samostalnosti. Od jeseni prošle godine polaznik je predavanja na Sportskom učilištu u Zagrebu, za voditelja sportske rekreacije za osobe s invaliditetom.

- Na predavanja sam došao zahvaljujući predsjedniku našeg Šahovskog kluba Antunu Kovaču, koji me o toj edukaciji prvi obavijestio. Poznato je da se danas mnoge sportske udruge i klubovi financiraju uglavnom iz projekata koji prije svega moraju biti odobreni da bi se aktivnost sportaša s invaliditetom uopće mogla nastaviti. Stoga je preduvjet da projekt treba znati kvalitetno razraditi i napisati, a isto tako morate imati i nositelja projekta koji svoju sposobnost za to mora potvrditi i odgovarajućim dokumentom. Završavanjem tečaja, sportaši s invaliditetom dobiti će upravo te dvije najvažnije kompetencije pa stoga tu edukaciju smatram izuzetno korisnom. Nadam se da će mi pomoći u zadatku da svom klubu vratimo trenera kojeg smo, nažalost, izgubili upravo zbog financijskih razloga jer smo pogreškom u administraciji zaostali u pisanju projekata – rekao je.

Dugoročne planove nema, ali kako je rekao, kratkoročni planovi su uvijek takvi da živi i radi nešto za vlastiti gušt.

- Više se uopće ne zamaram budućnošću jer sam naučio biti zahvalan na onome što imam sada. Ako zadatak koji se pred tebe postavi obaviš sada na kvalitetan način, vjerojatno će i budućnost biti pozitivno naklonjena prema nama. Smatram da bi svaki čovjek trebao tako živjeti jer je jedino takav način života realan i stvaran. Sve ostalo vodi prema nezadovoljstvu i nepotrebnoj zabrinutosti. Kao što sam već spomenuo, nedavno sam počeo raditi na uređivanju podcast emisija za Hrvatsku knjižnicu za slijepe pa se moji kratkoročni planovi sastoje u tome da narednu emisiju što kvalitetnije uredim i namontiram kako bi zainteresirani dio javnosti što bolje upoznali sa životom i mogućnostima slijepih osoba – pojasnio je.

- Poručio bih osobama s invaliditetom da je za njihovo zadovoljstvo životom najvažnije da ne budu previše ambiciozni, odnosno da svoje ambicije stave u neke realne okvire jer naše sposobnosti nikako ne mogu biti jednake sposobnostima osoba bez invaliditeta. Stoga pretjerana i nerealna ambicija može biti zamka za pad u depresiju. A što vam, primjerice, vrijedi fakultetska diploma ako niste naučili živjeti sa zadovoljstvom? Svi ti uspjesi ne vrijede ništa ako nas nema ili ako nam zdravlje još više strada. Nikako ne treba bježati od svoje okoline i povući se unutar četiri zida zato jer ste fizički drugačiji od ostalih. Čega se bojati? To je vaš život i treba ga proživjeti za svoj gušt, a ne onako kako drugi od vas to očekuju. Isto tako smatram da osobe s invaliditetom ne trebaju u javnost izlaziti sa osjećajem samosažalijevanja, jer na taj način samo prenose negativnu energiju na društvo od kojeg traže veće beneficije i bolju kvalitetu života. Da bi nam zajednica nešto dala, moramo i mi njoj dati nešto sa čvrstinom i samopouzdanjem, kroz pozitivnu energiju i rad, pa će nam se ta pozitivna energija i vratiti poput bumeranga. Zato se i kaže da privlačiš ono što zračiš i tu činjenicu treba iskoristiti na pozitivan način.

Klaudija Klanjčić

 

Povezane vijesti