MOJA PRIČA Nina Vukadin

Nikada nemojte odustati i borite se do samoga kraja, poručila je osobama s invaliditetom ova hrabra mlada djevojka

 

Nina Vukadin rođena je 16. veljače 1996. godine. Za početak našeg razgovora ispričala nam je kako je njena majka doznala za njezinu dijagnozu cerebralne paralize.

- Moja majka je imala urednu trudnoću, no očito tako nije bilo suđeno. Pri porodu sam ostala bez kisika greškom doktora, ostavili su moju majku samu u sali i odjednom sam se počela gušiti. Majka je morala hitno na carski rez te su tada ustanovili kliničku smrt, oživljavali su me i preživjela sam. Nakon toga mojoj majci su rekli da će sa mnom biti sve u redu, no nije bilo tako. S 4 mjeseca moja majka je uvidjela da sa mnom nešto nije u redu. Hodala je po doktorima da bi joj oni rekli da je sa mnom sve u redu, da stvar bude još gora ja sam s šest mjeseci oboljela od hripavca jer me liječnica nije htjela cijepiti zbog događaja na porodu. Tu sam naravno ponovo ostajala bez kisika zbog magarećeg kašlja. Tek nakon toga oni su ustanovili cerebralnu paralizu, priča Nina.

Iako su njezinoj majci doktori govorili kako Nina neće nikada prohodati, zahvaljujući njezinoj majci ona je ipak uspjela prohodati.

- Mojoj majci su rekli da ja nikada neću hodati. Moja majka tu kreće u borbu sa sustavom. Vježbala je sa mnom svaki dan po šest puta. Hodale smo i na Goljak i doma nam je dolazio fizioterapeut. Naravno u vrtić nisam išla jer nitko ne bih prihvatio takvo dijete. S četiri godine uz Božje čudo ja sam prohodala, ali na prstima uz to s četirigodine mi je dijagnosticirana epilepsija. Danas nemam epileptičke napade više od sedam godina, nastavlja Nina.

Nakon svih ovih nedaća koje su je snašle u tako malo godina, uspjela se upisati u vrtić. No već sljedeće godine morala je na operaciju tetiva. Osim te operacije, do srednje škole imala ih je još dvije.

- Konačno odlazim u vrtić u Utrine gdje sam tamo bila super prihvaćena. Zahvaljujem se teti Ljerki i Kristini na svemu. S et godina odlazim na prvu operaciju tetiva na Šalati. Operacija je dobro prošla, potom s jedanaest godina odlazim na drugu operaciju tetiva te s 14 godina na treću operaciju kuka koja je jako dobro prošla iako je oporavak trajao tri mjeseca - prisjeća se Nina.

Nakon vrtićkoga doba, Nina je nastavila s redovnom integracijom te je upisana u osnovnu školu Fran Galović. Bez obzira što su je htjeli upisati u srednju školu u Dubravi, ona nije odustajala te je nastavila pohađati redovnu srednju ekonomsku školu.

- Polazila sam redovnu osnovnu školu Fran Galović gdje sam bila vrlo dobar đak. Nikako nisam mogla doći do asistenta tako da sam sve sama obavljala. U osnovnoj školi sam jedno vrijeme imala individualizirani pristup, ali su ga kasnije ukinuli jer sam dobila odličnu ocjenu iz ispita kod profesora koji je bio jako zahtjevan. Tako da na kraju više nisam imala individualizirani  pristup, a praktički se to nije ni provodilo više. Završila sam i redovnu srednju školu Drugu ekonomsku. Tamo sam također bila dobro prihvaćena i prolazila sam s odličnim uspjehom. Nisam se nikada htjela izdvajati od drugih iako su me htjeli nakon redovne osnovne škole upisati u Dubravu u školu. Ja sam to odbila jer sam mentalno zdrava osoba - priča Vukadin.

Uz sve školske obaveze uspjevala je pronaći vremena i za hobije koje su je tada ispunjavali. Kako nam je rekla, za vrijeme školovanja bavila se plivanjem i pjevanjem.

Danas je Nina studentica pravnoga fakulteta u Zagrebu. Ni obaveze na fakultetu je nisu spriječile da se bavi pisanjem pjesama i trilera.

- Trenutno studiram na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Na fakultet idem samostalno javnim prijevozom tako da tu nemam problema. Na fakultetu imam prilagodbu zbog vida, imam nistagmus i astigmatizam. Imam povećani fond na ispitima i mogućnost samo usmenih odgovaranja. Tako da što se tiče fakulteta jako mi je lijepo sve prilagođeno. Na fakultetu sam također jako lijepo prihvaćena. Sada radim studentske poslove i uživam u studentskom životu. Od 2015. godine sam stipendirana od Grada Zagreba. U slobodno vrijeme volim pisati poeziju, eseje i romane. Talent za pisanje sam otkrila u svojoj 12. godini. Do sad sam napisala više od 30 pjesama i nekoliko trilera - kaže Nina.

U nastavku razgovora otkrila nam je kako je izgubila osobnu invalidninu jer su procijenili da više nema veliki postotak invaliditeta. Evo kako ona komentira ovu odluku:

- Mislim da je to naše pravo i da to samo tako ne možemo izgubiti. Naš invaliditet je trajan i ne može samo tako nestati.

Na pitanje o planovima za budućnost, ova veoma pozitivna i svestrana djevojka odgovara: Želja mi je završiti fakultet, sretno se zaposliti i voditi sasvim normalan život kao i svi ostali.

Kako nam je rekla, ponosna je na sve što je do sada uspjela, ali ipak ponajprije mora zahvaliti svojoj majci koja je svakodnevno vježbala s njom.

- Sretna sam što sam usprkos lošim prognozama liječnika sa radom na sebi, stalnim vježbanjem i po nekoliko puta na danu uspjela postati koliko, toliko samostalna. Na tome zahvaljujem svojoj majci koja nije slušala doktore, nego je radila sa mnom svakoga dana.

Za kraj ovoga razgovora, svim osobama s invaliditetom Nina je poručila: Nikada nemojte odustati i borite se do samoga kraja.

Dejana Rakić

 

Povezane vijesti