MOJA PRIČA Mario Nikić

Vrijedi se boriti, ne postoji prepreka koja se ne može prijeći. Ako nešto želite ostvariti i postići, možda ne uspijete iz prvog pokušaja, ali ne odustajte, doći će trenutak kada ćete i vi i svi oko vas biti zadovoljni s onim što ste postigli, poručuje Mario kojemu je pri rođenju život visio o koncu, ima cerebralnu paralizu i danas je uspješan u svakom segmentu života

 

Mario Nikić živi u Brezovici od sedme godine života s roditeljima Matom i Katicom i sestrom Mateom dok se nije udala 2017. godine. Mario je rođen 12. kolovoza 1990. godine u Zagrebu, u 28. tjednu trudnoće i zbog male tjelesne težine i velikih zdravstvenih komplikacija koje su mu ugrožavale život morao je biti u inkubatoru određeno vrijeme.

- Tijekom boravka u inkubatoru u više navrata sam ostajao bez kisika, a dolazilo je i do drugih problema s disanjem, što je za posljedicu imalo trajne posljedice po moje zdravlje i današnje stanje, i dovelo do dijagnoze – cerebralne paralize.

Nakon što sam otpušten iz bolnice, dva mjeseca po rođenju, nažalost već drugi dan došlo je do velikih zdravstvenih problema, do problema s disanjem i ostao sam bez kisika, srce je prestalo raditi, ali brzom reakcijom mojih roditelja, mamine sestre koja je u tom trenutku došla do nas (ona je medicinska sestra), dali su mi umjetno disanje i masažu srca,  tada je došla i hitna pomoć pa su  me priključili na aparate za održavanje na životu i odvezli u Klaićevu. U Klaićevoj bolnici i KBC -u Rebro proveo sam mjesec dana na uređaju za održavanje života i uspio se oporaviti - priča nam Mario o svojoj tada malenoj, ali snažnoj borbi za život.

Uz osnovnu dijagnozu, još dok je boravio u inkubatoru, Mariju je otkriven  tumor na mozgu, a s deset mjeseci života morao je na prvi operativni zahvat - operaciju bruha.

- Stanje tumora na mozgu redovno se pratilo i neposredno prije prvog rođendana primljen sam u KBC na operativni zahvat kojim bi se odstranio otkriveni tumor na mozgu. Nakon detaljnih pregleda i obavljenih priprema, samo nekoliko dana prije planiranog kirurškog zahvata, liječnici su odustali od operativnog zahvata zbog izuzetno velikog rizika i opasnosti da ne bi mogao preživjeti tako težak operativni zahvat.

Od tada, pa do siječnja 1995. godine, dakle pune četiri godine, svaki dan sam išao na rehabilitaciju u Vinogradsku, gdje sam, suprotno svim predviđanjima liječnika, uspio stati na svoje noge. Napravio sam prvi korak - priča Mario, ali operativni zahvat na mozgu na žalost ipak nije izbjegao i krajem 1994. godine, nakon kontrolnog pregleda CT, utvrđeno je da mora na operativni zahvat ranije utvrđenog tumora na mozgu.

- Operiran sam u KBC-u Rebro početkom siječnja 1995. godine i nakon više od mjesec dana bolničkog postoperativnog liječenja, preboljenog meningitisa, liječenja na odjelu intenzivne njege, upućen sam na rehabilitaciju  u Krapinske Toplice. Ovdje je došlo do prvih problema s administracijom, jer nisu htjeli dopustiti mojoj majci da bude sa mnom u bolnici 24 sata na dan, iako moje stanje i dob to zahtijevaju. Nakon određenog vremena, i puno mučne borbe, ipak je dopušteno da majka bude sa mnom cijelo vrijeme boravka u bolnici.

U Toplicama sam ponovno morao učiti sve ispočetka, od sjedenja, stajanja, te naravno i hodanja. Proveo sam na rehabilitaciji ukupno šest mjeseci, te konačno, godinu dana nakon operacije tumora, opet uspio stati na noge. Mogao sam par trenutaka samostalno stajati, a što je bio ogroman napredak i prvi znak da bi jednog dana mogao napraviti i prve korake.

Nakon oporavka od operacije mozga, došlo je do novih poteškoća s administracijom jer mi nisu htjeli dopustiti upis u vrtić zbog mojih dijagnoza, a nakon vještačenja, ipak upisali u tada prvi otvoreni i privatni vrtić 'Montessori, što je zbog cijene  mojim roditeljima predstavljalo ogroman financijski izdatak. Uz to su me morali svakodnevno voziti na rehabilitaciju u bolnicu, i nakon rehabilitacije u vrtić - priča Mario.

U šestoj godini života Mario je ponovno napravio svoje prve korake, za njega ogromne korake, na vršcima prstiju, ali to su bili njegovi koraci.

- Prilikom pregleda kod ortopeda utvrđeno je da su mi Ahilove tetive skraćene i da je potrebna operacija, koja je bila u siječnju 1997. godine na Šalati. Operirali su me ortopedi Šimun Šakić i Marko Pećina. Oporavak je trajao preko osam mjeseci, točno do pred polazak u prvi razred osnovne škole. Cijelo vrijeme, od svojih prvih dana života, do zaključno danas, svakodnevno provodim fizikalnu rehabilitaciju, s fizioterapeutima, kako u bolnici, ambulantno, kod kuće, s tatom, samostalno, i na sve moguće načine. Skoro ni jedan dan ne prođe da ne vježbam. Nakon provedenih medicinskih vještačenja, utvrđen je postotak tjelesnog oštećenja (invaliditeta) od 100 posto. I to me prati kroz cijeli život. Prihvatio sam to stanje - priča ustrajni Mario.

Upis u prvi razred osnovne škole prošao je bez ikakvih problema. Upisan je u Osnovnu školu Brezovica.

Tri tjedna su me roditelji vozili svaki dan iz Vrbana u Brezovicu u školu, sve do 27. rujna 1997. godine, kada smo se konačno preselili u našu novoizgrađenu obiteljsku kuću.

Od prvog dana prvog razreda osnovne škole prihvaćen sam bez ikakvih problema, svi su mi htjeli pomoći. Do četvrtog razreda osnovne škole sve je bilo u redu, redovito sam išao u školu, učiteljica i druga djeca iz razreda su mi pomagali na sve moguće načine.

Početkom siječnja 2001. godine, u četvrtom razredu, rađena je operacija desnog kuka i prepone, Čašica kuka je vraćena na svoj položaj i ugrađena je pločica. Nakon operacije, sedam tjedana sam proveo u Krapinskim Toplicama gdje sam prohodao na štakama.

Vratio sam se početkom ožujka u školu, ali je preporuka bila da u školu idem u invalidskim kolicima. Tri mjeseca sam, dakle do kraja školske godine, u školu išao u kolicima. Što se tiče savladavanja gradiva, nisam imao nikakvog popusta, sve sam morao savladati kao i svi drugi, što je bilo u redu.

I taman kad sam se u potpunosti oporavio od operacije desnog kuka i prepone, u rujnu iste godine rađena je operacija lijevog kuka i prepone. Nakon operacije pušten sam kući i nakon deset dana  primljen sam opet u Krapinske Toplice, gdje sam opet proveo sedam tjedana na rehabilitaciji. Moram napomenuti da je ovaj put oporavak bio puno brži i lakši, jer mi je lijeva strana od početka bila jača.

Sredinom studenog vraćam se u školske klupe, opet u kolicima, a kako je u pitanju bio peti razred osnovne škole, škola je organizirala nastavu u jednoj učionici, što inače nije slučaj od petog do osmog razreda.

Kako je to razdoblje bilo prijelaz iz četvrtog u peti razred, u razredu nam se priključilo još desetak djece iz obližnje područne škole. Sjećam se da je još jedan Mario, koji je bio među tim novim učenicima, u to vrijeme kad sam se vratio, upravo ozlijedio ruku, pa smo se šalili na svoj račun, s obzirom na naše stanje - prisjeća se Mario.

- Sljedeće dvije i pol godine što se tiče škole protekle su bez ikakvih problema, normalno sam pohađao nastavu, savladavao gradivo i izvršavao sve zadatke koji su se od mene tražili.

Između sedmog i osmog razreda osnovne škole, u srpnju 2004. godine, morao sam ići na zadnju operaciju vađenja pločica iz kukova i produženja poplitealnih tetiva, tetiva iza koljena.

Nakon operacije, desetak dana sam proveo u bolnici, te sam pušten kući do početka kolovoza, sve do ponovnog odlaska na rehabilitaciju u Krapinske Toplice. Tamo sam boravio sve do početka nove školske godine. Dok sam bio kod kuće, posebno pamtim jedan trenutak. Dvije djevojke, koje su sa mnom išle u osnovnu školu, u isti razred, posjetile su me dok sam bio skoro nepokretan, bio sam skoro cijeli bio u gipsu, i provele sa mnom cijeli dan. I danas, kada ih vidim, im govorim da se toga uvijek sjetim i da im to nikada neću zaboraviti. To mi je puno značilo - priča nam Nikić.

Prije upisa u srednju školu Mario je išao u Hrvatski zavod za zapošljavanje na 'Profesionalno usmjeravanje učenika završnih razreda osnovne škole', ispunjavao je testove i razgovarao sa stručnjacima i na temelju rezultata testova, a nakon obavljenog razgovora i uz njegovu želju, preporučeno mu je da upiše srednju školu ekonomskog smjera.

Upisao sam Drugu ekonomsku školu bez ikakvih problema. Jedini uvjet je bio da sam morao prikupiti četrdeset bodova, što sam i prikupio. Bodovi se dobivaju tako da se zbrajaju ocjene iz određenih predmeta, kao i završna ocjena u sedmom i osmom razredu.

Budući da se u Drugoj ekonomskoj školi svake godine upisuje najmanje 150 učenika, odnosno pet razreda, i prije mog dolaska nastava je bila organizirana u jednoj učionici, tako da, što se toga tiče, nije bilo problema. U razredu je bilo dvadeset djevojaka i jedanaest mladića. Svi su me prihvatili, nije bilo nikakvih predrasuda prema meni jer sam drugačiji od  ostalih. Također se mislilo da ću od svih učenika najviše izostajati s nastave. U četiri godine sam imao četrdesetak opravdanih i niti jedan neopravdani sat, što je bilo najmanje od skoro svih učenika. Između trećeg i četvrtog razreda srednje škole svaki razred ide na maturalno putovanje. Po želji većine učenika, naš razred je išao u Grčku, s jednodnevnim boravkom u San Marinu i dolaskom u Anconu, otkud smo brodom otišli prema otoku Patrasu u Grčkoj.

Ovo pišem jer se od određenih ljudi, tijekom mog srednjoškolskog obrazovanja, jedino tu javila sumnja mogu li taj put izdržati, mogu li toliko znamenitosti obići u jednom danu. Mislim da sam im dokazao da mogu.

Svaki dan smo išli na obilazak različitih grčkih povijesnih znamenitosti, od jutra do navečer, i sve sam izdržao.

Četvrti razred je brzo prošao, jer školska godina za maturante zbog mature završava već sredinom svibnja - priča Mario koji je i maturu  riješio bez problema. Još ranije je odlučio da želi upisati Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu ili Novinarstvo. Kao osoba s invaliditetom, na prijemnom ispitu  morao  je skupiti tristo bodova što je  uspio i upisao se na pravo.

U trećoj godini studiranja na Pravnom fakultetu, shvatio sam da me pravo ne ispunjava, da mi nije ispunilo očekivanja i javila se želja za već ranije spomenuto novinarstvo.  Odlučio sam upisati preddiplomski studij Novinarstva na Veleučilištu VERN'. Prilikom upisa nije bilo poteškoća jer se radilo o prijelazu iz jednog u drugi fakultet.

Kako se radi o studiju gdje ima dosta terenske nastave, dosta profesora me je pitalo mogu li ići po terenu, mogu li pratiti cijeli program. Uvijek sam odgovarao da mogu, da se ne trebaju brinuti. Tu moram pohvaliti i kolege studente, koji su mi uvijek priskočili u pomoć kad god je bilo potrebno.

Moram napomenuti da sam se, tijekom studiranja, prijavio na natječaj za praksu za osobe s invaliditetom 'Iskustvo zlata vrijedi '2014. godine. Mjesec dana nakon prijave, dobio sam praksu u Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost u Uredu za odnose s javnošću, gdje sam se zadržao mjesec dana - priča nam ovaj uspješni mladi čovjek koji je zaista  dokaz da se trud i rad uvijek isplate. Za vrijeme studiranja radio je kao novinar na portalu Zagreb info, a studij je završio 2016. i postao prvostupnik novinarstva.

Nešto više od tri mjeseca nakon završetka fakulteta Mario je dobio posao u struci.

- Zaposlio sam se u jednom poduzeću gdje radim kao novinar  konzultant.  Već sam tri godine zaposlen i prezadovoljan sam sa svojim poslom. Kolege su odlični, radno okruženje je zdravo, zadovoljstvo je raditi u timu u kojem se nalazim - zadovoljan je Nikić, koji je, kad nije na poslu veliki ljubitelj sporta. -Kao dijete, sedmogodišnjak, sa sestrom koja je godinu dana mlađa od mene, krenuo sam na rekreativno jahanje i školu jahanja kod nas u Brezovici. Dva puta tjedno ja i sestra smo išli na jahanje gotovo tri godine, dok nisam morao na operaciju. Također, nakon nekoliko godina izbivanja,  kad sam završavao srednju školu, ponovno sam upisao školu jahanja, međutim to je trajalo nešto kraće - priča nam Mario.

- Kad sam se osjetio spremnim, 2018. godine upisao sam autoškolu, a 2019. i položio vozački ispit i  imam vlastiti automobil prilagođen mojim potrebama.  Od prava za osobe s invaliditetom, posjedujem znak pristupačnosti i koristim pravo parkiranja na posebno označenim mjestima.

Moram zahvaliti roditeljima, sestri, cijeloj rodbini koja me je podržavala u mom školovanju, kao i svim fizioterapeutima i liječnicima kroz čije sam ruke prošao tijekom razdoblja prije, za vrijeme i nakon operacija - poručuje Mario, a posebno emotivno govori o sestri Matei.

- Matea je završila stručni studij fizioterapije na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu, smjer Fizioterapija, a krajem prošle godine i specijalistički studij. Odabrala je taj studijski program zbog mene, kao svoj životni poziv, a motiv za to sam bio ja. I inspiracija za završni rad sam joj upravo bio ja i na temelju mog slučaja i dijagnoze napisala je rad i obranila ga pred komisijom. Tema završnog rada bila je tema: Cerebralna paraliza od rođenja do zrelosti, a tema diplomskog, specijalističkog rada je iz područja ortopedije; Potrebe i očekivanja pacijenata za nastavkom rehabilitacije nakon ugradnje totalne endoproteze zgloba kuka - priča nam Mario koji se ponosi sestrom, a i sestra njime jer joj je brat inspiracija za životni poziv.

- Za kraj, želim poslati poruku svim osobama s invaliditetom da se vrijedi boriti, ne postoji prepreka koja se ne može prijeći, ako nešto želite ostvariti i postići, možda ne uspijete iz prvog pokušaja, ali ne odustajte, doći će trenutak kada ćete i vi i svi oko vas biti zadovoljni s onim što ste postigli. Najvažnije je da ste sve dali od sebe, da ste učinili sve - završava svoju priču Mario.

Anita Blažinović

 

Povezane vijesti