KOMENTAR O Japanu, robotima i osobama s invaliditetom

A mislili ste da ne mogu više pisati o robotima. Itekako mogu, posebno kada sve to mogu povezati s Japanom i, ovoga puta, prilično direktno s osobama s invaliditetom

 

Priču o genezi izraza 'robot' već svi znamo - riječ se prvi put pojavila u svrsi sinonima za 'automate' u drami 'R.U.R.' češkog pisca Karela Čapeka 1920. godine. Dobri Karel je priznao da je riječ zapravo 'izmislio' njegov brat Josef no, naravno, riječ 'robot' nije bila nova i nisu je skovali ni Karel ni Josef. Izraz je, naime - puno prije negoli su njih dvojica bili u ičijoj primisli - opisivao seljake koji su u feudalnom sustavu bili prisiljeni raditi. Robota. Rabota. Znate već.

Međutim, priča o mehaničkim, umjetnim slugama mnogo je starija od modernog izraza kojim ih opisujemo. Od Hefestovih metalnih pomagača i židovskih golema pa sve do Galatee i Talosa, ljudi su od najranijih vremena zamišljali i razmišljali o neživom koje se približava granici života da bi se podredilo našoj volji.

No nisu naši stari samo pričali priče o tim neživim slugama, nego su ih već u to pradavno doba i stvarali. Recimo. Tako je, primjerice, 1066. godine kineski izumitelj Su Song izradio vodeni sat s mehaničkim figuricama koje su 'svirale' svaki sat. Mehanizam je imao programabilni 'stroj' koji je upravljao instrumentima pa se mogao podesiti da svira različitim melodijama. Teško je ne spomenuti tu i muslimanskog znanstvenika iz 13. stoljeća, Ismail al-Jazarija, koji je kreirao nekoliko automatiziranih uređaja, poput najranijih automatskih vrata, humanoidne konobarice koja je mogla poslužiti vodu, čaj ili piće, a izumio je i automat za pranje ruku. To bi nam danas dobro došlo. Korona!

Kada pričamo o robotima, nemoguće je zaobići Japan. Još od 17. stoljeća Japanci su - u razne svrhe, od kazališta do vjerskih festivala - stvarali i koristili mehaničke lutke, u Japanu zvane karakuri ningyō. Međutim, tako davna prošlost nije pravi početak priče o Japanu i robotima koja je relevantna i nama zanimljiva danas. To poglavlje je počelo za Japan strašnim završetkom Drugog svjetskog rata. Vojno, politički, gospodarski, društveno i moralno poražena i uništena otočna država morala je naći način za izvući se iz rupe i početi se graditi iznova. Snalažljivi Japanci su ga brzo našli - u tehnologiji i svojoj bogatoj kulturi.

Iako najznačajniji pomaci u robotici posljednjih godina ne dolaze iz Zemlje izlazećeg sunca, roboti i Japan su u našoj kolektivnoj svijesti postali toliko povezani da će teško u skorijoj budućnosti prestati biti raznoznačni sinonimi. I s dobrim razlogom. Jer nije uvijek sve u revolucionarnoj prototipnoj tehnologiji, nego i u revolucionarnoj praktičnoj primjeni. A zemlja koja nam je podarila mecha robote i robotski restoran u tome je, čini se, nedostižna.

DAWN (Diverse Avatar Working Network) Avatar Robot Cafe je kafić u Tokiju u kojem su konobari roboti. I ništa tu ne bi bilo čudno, posebno i vrijedno spomena - bar ne za Japan kakav smo upravo opisali - da ključne u cijeloj priči nisu osobe s invaliditetom. Kako, pitate se? Lako. Roboti u DAWN Cafeu nisu pametni. Njima daljinski, iz svojih domova, upravljaju osobe s teškim invaliditetom. Ovi roboti ne kradu ljudima posao, nego stvaraju nova radna mjesta. I to za teško zapošljive ljude.

Iako bih mogao, ja neću ovaj tekst pretvoriti u srcedrapajuću priču o jadnom Japancu prikovanom za krevet koji svijet može vidjeti samo bude li ga gledao očima svog plastičnog avatara. Ali ću reći da je ovo dobro. I loše.

Dobro je - fantastično je - zato što okreće na glavu paradigmu o robotima koji oduzimaju ljudima poslove i radna mjesta, i to nevjerojatno revolucionarnim, a opet nimalo neočekivanim i začuđujućim načinom u koji su prekrasno i logično uklopljene osobe s invaliditetom. Čak će i najokorjeliji protivnici visoke tehnologije i robota priznati da je ovo jedinstveno pozitivna priča. Nema se tu puno za dodati.

S druge, čak i ja, kao veliki pobornik tehnologije, moram se zapitati je li ovo isključivo dobra stvar. Pružaju li avatari doista osobama s invaliditetom dosad neviđene mogućnosti integracije kroz poslovne prilike ili ih čine još većim izopćenicima u današnjem društvu u kojem tehnologija izolira ljude obećanjima o lažnoj povezanosti? Daju li roboti osobama s invaliditetom izgovor da budu još veći invalidi nego jesu?

Priču svakako treba razmotriti iz japanske perspektive. Društvo je to u kojem su posao i rad važan dio života, a katastrofalna demografska slika i posljedičan manjak radne snage ozbiljno narušavaju gospodarstvo i moral ove nacije. Mogu li im upravo roboti i osobe s invaliditetom pružiti ključni tračak nade, a nama na zapadu ukazati put u bolju, društveno odgovorniju i gospodarski održiviju budućnost?

Bilo kako bilo, saznat ćemo što nam robotska budućnost nosi. Uskoro. Brže nego se mnogi od nas nadaju. Ili strahuju.

Piše: Damir Fatušić

 

Povezane vijesti