MOJA PRIČA Sven Šimunović

Poštujte svoju i tuđu nesavršenost jer upravo razlike i nesavršenosti ovaj svijet čine posebno lijepim mjestom. Osobama s invaliditetom bih rekao da takav način života trebaju prihvatiti kao dio sebe, ali da invaliditet ne smije biti ispred njihove osobnosti. Jedino se tako može dobiti prava i ujedno pozitivna slika o invaliditetu, kaže Sven

 

Sven Šimunović rođen je 1998. u Zagrebu, od rođenja ima cerebralnu paralizu i kreće se u kolicima. Od malena na svoj invaliditet pokušava gledati s pozitivne strane i izvući najbolje s obzirom na svoje mogućnosti.

- To sve ne bi bilo moguće da me moja okolina od najranije dobi nije prihvaćala i hrabrila u svim životnim izazovima. Oduvijek sam bio uključen u druženje s vršnjacima i nikada se nisam osjećao manje vrijedno. To se posebno osjetilo u vrtiću gdje sam uvelike izgradio svoj karakter i samopouzdanje. U tom razdoblju  naučio sam da bez obzira na nedostatke trebam cijeniti svoje kvalitete i njih što više dovoditi do izražaja te je možda to jedan od glavnih razloga zašto danas studiram baš pedagogiju. Uz prijatelje i odgajatelje  najvažniju ulogu u svemu tome odigrali su moji roditelji koji se svakodnevno trude kako bi meni omogućili bolji život. Oni su u toj najranijoj dobi zasigurno bili moja najveća podrška i najčvršći oslonac. Konstantno su težili tome da budem aktivan u društvu, ali su mi isto tako davali slobodu da sam istražujem svoje mogućnosti, interese i da se suočavam s mnogim izazovima . Na tome sam im danas neizmjerno zahvalan - kaže nam Sven.

 

Kad je krenuo u osnovnu školu, u OŠ Sesvetska Sopnica, Svenova obitelj bila je  dosta skeptična zato što nisu znali kako će se ta bitna promjena odraziti na Svena i kako će se on u svemu tome snaći.

- S vremenom se pokazalo da razloga za brigu zapravo nismo trebali imati zahvaljujući tome što sam i u osnovnoj školi bio izuzetno dobro prihvaćen. Na tome sam posebno zahvalan svojoj prvoj učiteljici, kao i cijelom osoblju svoje osnovne škole jer su se svi zajedno zalagali za to da me izvedu na pravi put, a moje vršnjake su također učili da na moj invaliditet ne gledaju negativno.  Kada govorim o svom obrazovnom putu morao bih spomenuti svoje asistente u nastavi bez čije pomoći bi taj isti obrazovni put bio puno teži. Mislim, asistenti su jedan od dokaza da invaliditet, koliko god se ponekad činio težak, ipak spaja ljude. Ja često volim reći da invaliditet koliko god uzme toliko s druge strane i vrati jer sam kroz svoju borbu i poteškoće  doživio brojne lijepe stvari i upoznao puno dobrih ljudi s kojima sam razvio divna prijateljstva.

Što se tiče srednjoškolskog obrazovanja pohađao sam zagrebačku 1. gimnaziju za koju me također vežu uglavnom lijepe uspomene. U tom razdoblju ostvario sam i neke svoje dječačke snove kao što su sviranje u školskom bendu i nastupi 'na daskama koje život znače'. I tada su, kao i u osnovnoj školi, nastavnici, kolege i stručni suradnici nastojali da mi osiguraju što kvalitetnije obrazovanje i pokušavali su mi se maksimalno prilagoditi. Kada bih pričao o svojim srednjoškolskim anegdotama za to bi bio potreban jedan čitav članak na vašem portalu, tako da ću izdvojiti jednu koja mi se čini najsimpatičnija. Naime,  na sve izlete u srednjoj školi u mojoj pratnji išao otac, zbog obavljanja nekih tehničkih  stvari za koje mi je bila potrebna pomoć. Bez obzira na to, na tim putovanjima obojica smo se trudili držati nekakvu distancu kako bih što više vremena provodio kao i svi ostali prijatelji. Kada smo na maturalcu stigli u jedan hotel u Grčkoj, dvojica prijatelja i ja dobili smo sobu na drugom katu. Hotel je imao dizalo, ali ono nije bilo dovoljno veliko da kolica uđu  pa je jedan prijatelj ulazio sa mnom i držao me, dok je drugi trčao na drugi kat noseći prazna kolica.  Prijatelji koji su mi najviše pomagali često su u šali govorili  kako im sa mnom nije potrebna teretana, ali imao sam jako puno povjerenja u njih i znao sam da im to nije bilo teško raditi jer smo svi zajedno svaku prepreku shvaćali kao izazov. Naravno, bilo je nekoliko situacija kada sam završavao na podu ili zamalo u moru (s kolicima), ali to je dio 'aktivnog života na kotačima' i danas se svi dobro nasmijemo kad se sjetimo tih anegdota.

Uz to, svoje osnovnoškolsko i srednjoškolsko doba ne pamtim samo po druženjima i školskom uspjehu, već i po tome što sam tada otkrio neke svoje strasti i hobije bez kojih se danas ne bih mogao zamisliti. Od malena me privlačila glazba, no zbog svojih motoričkih teškoća bio sam ograničen što se tiče sviranja većine instrumenata. Roditelji su mi za jedan Božić odlučili pokloniti dječji set bubnjeva i dogodila se ljubav na prvi pogled. Bio sam toliko ushićen i oduševljen da sam prilikom jednog udarca o činelu, zbog spazma ustao sa stolca na kojem sam sjedio. Ta ljubav prema bubnjanju je još više došla do izražaja u četvrtom razredu osnovne škole kada je moj tadašnji asistent, a kasnije i nastavnik hrvatskog jezika  pokrenuo radionice afričkih bubnjeva. Te su radionice među učenicima bile pravi hit, a ja sam tada došao na svoje. Tada sam također otkrio i afrički bubanj djembe koji sviram i danas. Osjećaj kada sviram za mene je neopisiv. Jednostavno, tada zaboravim na sve što se oko mene događa i odlepršam u neku drugu dimenziju.  Svirajući sam nastupao na brojnim manifestacijama i školskim priredbama, ali jedna je za mene posebna. U prvom razredu srednje škole dečkima iz školskog benda trebala je ritam-sekcija za božićni koncert. Stupio sam u kontakt s njima, iako sam bio malo skeptičan kako će oni reagirati. Već na prvoj probi smo kliknuli, a nastup je bio odličan. Svirali smo obrade Metallice i Psihomodo popa i tih smo dana u školi bili prave zvijezde tako da mogu reći da sam živio svoj san, kao i ostali dečki. Osim glazbe, moja velika ljubav je i kazalište. U višim razredima osnovne škole pohađao sam dramsku skupinu, a pisao sam i osvrte na neke kazališne predstave. Gluma mi je također svojevrsni ispušni ventil, a volio sam ju zato što sam kroz likove i situacije koje sam tumačio upoznavao samoga sebe. U srednjoj školi se zbog gustog rasporeda i više obaveza nisam htio odmah priključivati dramskoj grupi,no profesor koji je vodio dramsku mi je u trećem razredu predložio da s kazivanjem poezije nastupim na Lidranu, u kategoriji pojedinačnih scenskih nastupa. 2017. i 2018. plasirao sam se na državnu razinu i pobrao fenomenalne kritike stručnjaka. To mi je puno značilo, ali  ipak mi je bio važniji pljesak i pozitivne reakcije publike te podrška kolega jer je to za mene najveće priznanje. Osim toga, dvije godine čestih nastupa mi je poboljšalo govorne vještine i dikciju pa se može reći da je to na mene imalo i terapijski učinak. U budućnosti mi je velika želja baviti se dramskim radom djece i mladih - kaže nam svestrani Sven.

Sven je trenutno student druge godine pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

- Kao što sam na početku rekao, pedagogiju sam izabrao jer želim raditi s mladim ljudima te svojim primjerom i znanjem pomagati im da otkrivaju i grade sami sebe. Sa studijem sam više nego zadovoljan i zasad sve ide po planu. Slično kao i u prijašnjim fazama obrazovanja, moram priznati da me uz sav moj trud prati i sreća. Imam kolegice i kolege za poželjeti. Oni me prihvaćaju jako dobro, a ja nastojim prema njima biti maksimalno otvoren i dijeliti vlastita s njima jer to između ostalog ima iznimnu važnost za našu buduću struku. Vrlo dobra smo ekipa i moram naglasiti da na fakultet odlazim sa zadovoljstvom. Profesori su također potpuno korektni, a zgrada fakulteta je gotovo u potpunosti prilagođena osobama s invaliditetom tako da za sebe mogu reći da sam skroz zadovoljan studentskim životom - kaže Sven koji uz  navedene hobije i fakultet, jako voli putovanja, a posebno izlaske s prijateljima.

- Često mi se ljudi znaju diviti, a ponekad čak i čuditi zbog otvorenosti i smisla za humor na račun situacije u kojoj se nalazim, ali po meni je otvorenost i kvalitetan dijalog s drugima ključan segment inkluzije osoba s invaliditetom u društvu. Također, smatram da osobe s invaliditetom trebaju svojim angažmanom i energijom okolini dokazati da su sposobni biti ravnopravni članovi društva , baš zato što se njihove sposobnosti često podcjenjuju, a za mene je to najveći problem s kojim se osoba s invaliditetom može sresti. Upravo iz tog razloga, kolega sa studija,  prijateljica i ja prošle smo godine pokrenuli YouTube kanal pod nazivom 'Mi mladi s invaliditetom' s ciljem da kroz svoje primjere približimo javnosti svakodnevicu osoba s invaliditetom. Kanal je uspio izazvati medijsku pažnju, ali smo zbog privatnih obaveza morali prestati snimati. Bez obzira na to, i dalje smo otvoreni za sva pitanja i suradnju, a možete nas pronaći na društvenim mrežama - poručuje Sven.

- Za kraj bih svim ljudima, bili oni osobe s invaliditetom ili ne, htio poručiti da  poštuju svoju i tuđu nesavršenost jer upravo razlike i nesavršenosti ovaj svijet čine posebno lijepim mjestom . Osobama s invaliditetom bih rekao da takav način života trebaju prihvatiti kao dio sebe, ali da invaliditet ne smije biti ispred njihove osobnosti. Jedino se tako o može dobiti prava i ujedno pozitivna slika o invaliditetu - zaključuje Sven svoju priču.

Anita Blažinović

 

Povezane vijesti