NAŠA PRIČA Gordana i Antonio Kosmat

Iako vaše dijete ima neki invaliditet ne odustajte. Znam da je teško i nije lako. Čeka vas puno borbe, budite spremni za to. Budite spremni i jaki za vaše dijete. Nikad ne znate gdje je granica ako ne dođete do nje, poručuje uz ostalo Antoniova mama Gordana

 

U rubrici In Mreža čitateljima prenosimo životne priče osoba s invaliditetom koje svjedoče kako su se uhvatili u koštac sa životom i različitim preprekama koje su im stavljene na put. Cilj je da priče budu primjer i poticaj drugima u svladavanju brojnih izazova koje invaliditet nosi sa sobom.

Ovog puta kontaktirali smo Antonia Kosmata i  njegovu hrabru majku Gordanu koja je svoj život uskladila s njegovim kako bi ga izvela na pravi put. Priča je nabijena emocijama zbog svega kroz što su zajednički prošli i još uvijek prolaze. Ovo je primjer da nas ništa ne može spriječiti da ostvarimo svoje snove, ma koliko god truda i napora iziskivali.

Gordana Kosmat rođena je u srpnju 1971. u Zagrebu, a zajedno sa svojim sinom Antoniom, koji je rođen u lipnju 2001., živi u Maloj Jazbini, Bregana, u okolici Samobora. Suprug je preminuo od karcinoma 2018. godine.

Gordana je odrasla u Zagrebu uz Dinamov stadion. Osim atletike bavila se i rukometom. Završila je SSS, ekonomski tehničar, a naknadno je položila u Hrvatskom planinarskom savezu za vodiča ljetnih izleta. Paralelno s time, završila je i školovanje za alpinistu za ljetno penjanje po stijenama.

Životni putovi s Antoniom susreli su se kad je on bio u dobi od četiri godine i deset mjeseci, kao dijete s težim oštećenjima. Naime, tada je posvojen, a posvojitelji su bili suočeni s nizom dijagnoza, koje ih nisu zaustavile da u svoj život preuzmu dječačića kojem je bila potrebna ljubav, pomoć i nježnost. Budući je Antonio rođen prerano, pretrpio je krvarenja u mozgu trećeg i četvrtog stupnja.

- Bez obzira na težinu invaliditeta, kad sam ga prvi puta vidjela, znala sam i osjetila da je on moje dijete, a ja ću mu biti mama. Jednostavno, pojavila se svjetlost, puna ljubavi. I to je bilo to. Moja duša je zatreperila. Kod posvajanja bili smo upoznati s njegovom težinom oštećenja. Prošli smo medicinsko vještačenje - cerebralna paraliza, dystoni sindrom, nerazvijena pluća, oštećenje vida, intelektualne poteškoće, paralitična stopala, nerazvijen govor, polyglobulia, skolioza – kaže  Gordana.

Uslijedila je velika životna borba da se Antonia 'postavi na noge'.

- Rehabilitacija se nastavila na Goljaku: logoped, defektolog, psiholog, neurolog, fizijatar i senzomotoričke vježbe. Sve to trajalo je po 30 minuta, dva puta tjedno, što je bilo premalo da bi se on razvio. Učlanila sam se u knjižnicu i doslovno gutala knjigu po knjigu, tražeći dodatne odgovore da bih shvatila što mu se dogodilo i kako da mu priđem, da me razumije i da mu pomognem. Osim navedenih dijagnoza, imao je problem s hranom. Što bi pojeo, to bi povratio. Imao je samo devet kilograma kad je posvojen i koristio je pelene. Zaista teška situacija. Ali, on i ja bili smo spremni za promjene. Jednostavno sam znala, osjećala, da je to naš put – rekla je Gordana.

- Kao i svaka majka, slušala sam svoje srce i prilagođavala se njegovim potrebama. Unutar godine dana, prehrana se stabilizirala, učili smo izgovarati slova, zatim boje i opća imena onoga što nas okružuje. Kad je posvojen znao je reći: ici, paje, nifi, kombi, piti. Evo, od tud smo krenuli. Imao me je 100 posto u svemu. Ponavljali bi i ponavljali, sve dok nije savladao riječ po riječ, koju bi povezivao s onime što vidi ili dodiruje. Nakon godinu dana savladao je kružnicu. Mali korak za čovjeka, ali velik za čovječanstvo. Njegovo hodanje na prstima rješavala sam uz savjetovanje s doktorima, tako da sam mu stavljala utege od 0,5 kilograma na gležnjeve, da ga stabiliziraju i da ne pada te mu na taj način spustila pete, odnosno stopala na pod. Opremala sam ga kacigom i štitnicima kad se išao igrati da se ne ozlijedi. Iako su nas mnogi čudno gledali, prestala sam se obazirati na tuđa mišljenja, jer nisu bili u našim cipelama. Što se tiče motorike i razvijanja refleksa ruku, svakodnevni odlasci u šumu u pratnji kujice pomogli su uvelike. U šumi se morao primati za grane ako nije želio pasti. I tako su se s vremenom počele razvijati njegova prirodna kretanja. Motorika je bila sve bolja i bolja. Od alternativnih pristupa koristila sam CD, Anemona, koja svojim zvukovima sinhronizira lijevu i desnu stranu mozga. Svaki dan, kad je išao popodne spavat, dobivao je slušalice na uši. Također, redovno smo odlazili na zvučne kupke gongova, tibetanskih zdjela i slično. Smatram da mu je zvuko terapija pomogla u razbuđivanju neurona i sinapsi. Sve je to uzročno-posljedična veza. Jednostavno, u njegovom ili našem slučaju, poklopile su se životne okolnosti.

Završio je osnovnoškolsko obrazovanje u Osnovnoj školi Samobor. Zbog intelektualnih poteškoća pohađao ju je po prilagođenom programu.

- Sa sedam godina njegove starosti, uspjela sam ga upisat u osnovnu školu. Naučio je dovoljno da su ga morali primiti, iako je i tu bilo jako puno prepreka i barijera. U Samoboru se 2007. osnovao Atletski klub, a on je već tada volio trčati. Zbog motorike nije mogao na druge sportove pa se činilo kao idealnim za njega. Ali, to baš nije funkcioniralo u upravi te sam 2008. godine izabrana za predsjednicu Udruge i Kluba. Pa gdje bi mi dijete trčalo, ako ne postoji Klub. Godine 2009. počeli smo se i natjecati u atletici sa sposobnim sportašima. On je iz dana u dan napredovao, iz godine u godinu. I u školi i u sportu. S planinarenjem smo krenuli s deset godina, kad je već prohodao Velebit. Kasnije je došao i Mosor, Učka, Biokovo, Vihoraški put. S dvanaest godina počeo se baviti penjanjem po stijenama. A sve samo da mu usadim nova motorička znanja i da njegov mozak dobiva nove različite impulse. S 13 ili 14 godina savladao je i bicikl na dva kotača. Danas ga vozi u sklopu trenažnog procesa, iako i dalje volanom trese lijevo-desno, ali održava ravnotežu – pojasnila je majka Gordana.

Nakon profesionalne orijentacije Antonio je usmjeren u trogodišnju srednju školu u Centar za odgoj i obrazovanje u Zagreb, Zagorska 14, gdje je nastavu pohađao po prilagođenom programu i završio za zanimanje pomoćnog knjigoveže.

- Jako sam sretan, jer sam naučio kako sam mogu napraviti bilježnicu ili fascikl – rekao je Antonio.

Sportom se bavi uz budno oko svoje majke od 2007. godine i trenira marljivo u Atletskom klubu 'Samobor 2007'. Član je i Atletskog kluba osoba s invaliditetom Samobor – AKOSIS. Stoga se nada da će nakon trenutnog školovanja za voditelja moći provoditi sportske sadržaje i svojim primjerom potaknuti druge, slične sebi, da se priključe u bavljenje sportom.

- Trčim discipline na 100 metara, 200 metara, 400 metara, 800 metara, a nedavno sam otrčao 1500 metara i odradio skok u dalj. Zadovoljan sam svojim rezultatima. Prošle godine na Europskim paraigrama mladih u Finskoj, EPYG, osvojio sam prvo mjesto na 800 metara i drugo mjesto na 100 metara. Te medalje su mi jako lijepa uspomena. U kolovozu 2019. nastupio sam na juniorskom svjetskom prvenstvu. U disciplinama 100 metara i 200 metara zauzeo sam jedanaesto i deseto mjesto, s time da su kategorije bile spojene, od T35 do T38. Ali sam u Europan mixed štafeti 4x100 metara osvojio treće mjesto. U rujnu i listopadu 2019. godine, u disciplini trčanje na 400 metara, ostvario sam normu za odlazak na Paraolimpijske igre Tokyo 2020. Hoću li ići, to ne ovisi o meni. Moji rezultati su skromni i znam da trenutačno ne mogu do medalje, ipak mi je 18,5 godina. U mom sportskom razvoju, i u svemu općenito, najviše mi pomaže mama. S njom planinarim i vozim bicikl, trenira me i uči kako da naučim brinem se sam o sebi. Sad kad sam veći, ja njoj pomažem oko kuće – rekao je Antonio.

Pošto se već dugo bavi sportom, nastavio je 2019. godine školovanje u Sportskom učilištu u Zagrebu za voditelja sportsko-rekreacijskih aktivnosti osoba s invaliditetom.

- Iako i sam imam poteškoća, drago mi je što sam kroz školovanje mogao biti u tuđim cipelama. Tako sam isprobao: tenis u kolicima, streljaštvo, košarku u kolicima, boćanje, kuglanje i druge razne sportove. U streljaštvu sam čak uspio pogoditi mete iz puške i pištolja, bez obzira na oštećenja vida. Pomogle su mi leće koje koristim – pohvalio se Antonio.

Majka priznaje da je Antonio prije dvije godine izrazio želju da i dalje trči.

- Vidjeli smo da postoji Hrvatski atletski savez osoba s invaliditetom i 2018. godine Klub postaje pridružena članica. Kako nije imao svog trenera, a sredstva da se nekome plati da ga trenira bila su naučna fantastika, on i ja odlučujemo da ja krenem na fakultet. I tako sam akademske godine 2018./2019. upisala Kineziološki fakultet za izobrazbu trenera, smjer atletika. Trenutačno sam na drugoj godini. Prva je završena u roku i nadam se najesen upisati treću godinu. Trenerica prvostupnica trebala bi postati 2021. godine, kad ću navršit 50. godinu starosti.

Antonio je trenutačno kategorija T38, ali majka radi na skupljanju nove dokumentacije za rekvalifikaciju u T36. 

- Zbog oštećenja mozga ima nevoljne trzaje na torzu i udovima, grčeve ili takozvane tikove na licu, prstima i stopalima. Uz to i dalje mu je narušena ravnoteža. Kada trči, ponekad se pojave grčevi u mišićima što mu otežava održavanje brzine. Sljedeće natjecanje je u Puli, Državno prvenstvo OSI, gdje se nadamo da će ponovo potvrditi normu za Tokyo. Očekuje ga i Grand Prix u Italiji ili Parizu, a možda ga pošalju i na Svjetske igre mladih. Kao što sam rekla, život je pred nama. Što god da donese, bit ćemo zahvalni. Bilo dobro ili loše, znamo se nositi s time – pojasnila je Gordana.

 

 

 

 

Nedavno su Gordana i Antonio bili u Makarskoj na pripremama hrvatske paraatletske reprezentacije, od 28. veljače pa do 7. ožujka. Bili su smješteni u Hotelu Biokovka, a treninge su imali od 10 do 12 sati na Gradskom stadionu. Popodnevni trening je obuhvaćao bazen, plivanje i vježbe fleksibilnosti. Od 25. do 26. travnja očekuje ih CRO Open, Pojedinačno i ekipno prvenstvo Hrvatske, a potom od 6. do 8. svibnja Pariz, WPA GP Meeting (World Para Athletics Grand Prix 2020.). U svibnju će od 22. do 24. biti organiziran i Jesolo u Italiji, World Para Athletics Grand Prix. U lipnju 21. spremaju se za Međunarodni paraatletski miting. Bit će i IWAS Svjetske igre mladih u lipnju, ali datum još nije definiran. Pa je tu i Europsko prvenstvo u lipnju. Uglavnom, puno natjecanja za koja je potrebno biti zaista spreman.

- Izbornik odlučuje tko ide na koje natjecanje. Za Antonia znam da ide u Pariz, i Italiju, međutim ona ovisi o korona virusu koji je trenutno aktualan. Što se tiče Eropskog i IWAS, nemam potvrde za odlazak jer je još prerano. Izbornik Damjan Sedić će vjerojatno nakon Cro opena u Puli izabrati predstavnike reprezentacije za nadolazeća natjecanja – pojasnila je Gordana.

Na pitanje o uzoru u životu, odgovorila je: - Uzor u životu smo si mi sami. Imamo jedan moto: 'Možeš, ako misliš da možeš.'  Nitko ti neće pomoći ako sam sebi ne pomogneš. Kad pomogneš sebi, onda možeš pomoći i drugima.

- On i ja naučili smo da je život tu, da ga treba živjeti iz dana u dan, i da kad padneš ustaneš i ideš dalje, jer ne znaš što te čeka. Puno puta smo padali i puno puta ustajali. Da je bilo lako, nije, ali zato danas imamo svoju priču. Svijet oko nas je surov i hladan. Svaka čast pojedincima, jer ono što je Antonio prolazio kroz osnovnoškolsko obrazovanje ne bi nikome poželjela. Djeca s posebnim potrebama, nažalost, danas su predmet izrugivanja i poniženja od strane druge djece, što se opet odnosi na obiteljski odgoj. Antonio je sretno i ispunjeno dijete kojeg je ojačala njegova prošlost, koju ostavljamo iza sebe i idemo dalje. Neispunjenih želja nema. Sve što želimo, u nama je, a ostalo je samo život.

Osvrnula se i na zahvalnost: - Zahvalnost prije svega, jer da nje nema, ne bi daleko stigli. Zahvalna sam na njegovoj prvoj nacrtanoj kružnici pa sve do danas. Zahvalna sam i što sam izabrana da mu budem majka. Zahvalna sam i na svemu lošem iza nas, jer nas je to učinilo boljim ljudima. Zahvalna i na onom dobrom što smo primili, jer nam je to dalo snagu za budućnost.

Na kraju je majka Gordana uputila poruku roditeljima na osnovu svog iskustva.

- Iako vaše dijete ima neki invaliditet, ne odustajte. Znam da je teško i nije lako. Čeka vas puno borbe, budite spremni za to. Budite spremni i jaki za vaše dijete. Nikad ne znate gdje je granica ako ne dođete do nje. Možemo reći: samo nebo je granica. Potičite djecu u sportu, bez obzira što mislite da ona to ne mogu. Vi tako mislite, a ne oni. Oni mogu više nego što vi mislite. Budite uz njih, budite tu za njih, jer vi ste njihov stup, sigurnost i utočište. Vidjeti svoje dijete sa osmjehom na licu, ispunjenim i sretnim, bez obzira na okolnosti, je najveća nagrada koju možete primiti, sve ostalo je nebitno – zaključuje Gordana.

Klaudija Klanjčić

 

Povezane vijesti