PETRA DEŠA Pristupačni Zagreb kao imperativ za slijepe i slabovidne osobe

Kako bi se udovoljilo svima, treba sagledati situaciju iz ugla slijepog pješaka i sudionika u svim gradskim izazovima

Petra Deša

Slijepe i slabovidne osobe unatoč nedostatku vida nastoje biti aktivne u svom životu, pa tako i provoditi svoje vrijeme vani, na otvorenom te se svakodnevno kreću gradom u kojem žive, piše naša trofejna kuglašica Petra Deša za portal zg-magazin.com.hr.

U Zagrebu je dosta toga prilagođeno slijepim osobama, ali nažalost ipak nije sve baš kako treba. Točnije, prilagodbe se rade navrat-nanos i rijetko se u nju uključuje ciljana skupina koja bi svojim prijedlozima itekako poboljšala samu realizaciju.

Obzirom da je Grad Zagreb gusto naseljen s gustim prometom, velikim križanjima i brojnim autobusnim i tramvajskim linijama kao i međugradskim željezničkim prometom slijepe osobe se svakodnevno susreću s problemima koji zapravo uopće ne bi trebale postojati, ali nažalost postoje jer se prilagodba provodi kao iznimka, a ne kao pravilo i standard.

Kako bi se udovoljilo svima, treba sagledati situaciju iz ugla slijepog pješaka i sudionika u svim gradskim izazovima.

Nedostatak vida je dakako veliki problem, ali ne i nepremostiva prepreka stoga su zvučna signalizacija i govorna obilježja ono što nam treba u jednom europskom gradu po uzoru na ostale veće gradove.

Kada govorimo o zvučnoj signalizaciji najčešće mislimo na ozvučene semafore koji omogućavaju siguran prelazak kolnika, ali problem nastaje onda kada se na jednom križanju usklađuju semafori.

Događa se vrlo često da ubrzani signal koji označava zeleno svjetlo vrlo kratko traje, a iako mnogi pješaci prelaze i na žuto svjetlo, slijepa osoba to ne zna jer čeka signal koji dozvoljava prijeći zebru te je često prisiljena zaustaviti se na opasnom dijelu samog križanja i čekati drugi krug zelenog svjetla.

Problem ove vrste mogao bi se lako riješiti na način da se češće obilaze veća križanja i obrati se pozornost na zvučni, a ne samo na svjetlosni signal jer kada se semafori pokvare, zanemaruje se zvučna signalizacija.

Pomoć građanima pružaju razne udruge, mjesne četvrti, stranke i slično. No kada se radi o slijepim i slabovidnim građanima (barem u Zagrebu) vrlo se često prebacuje loptica između onih koji bi trebali iznijeti prijedlog i onih koji bi taj prijedlog trebali provesti u djelo. Tako slijepe osobe ostaju zakinute i dovedene su u opasnost jer se radi razlika između križanja koja treba ozvučiti i osoba kojima takvo što treba.

Prioritetna križanja i liste čekanja ne smiju postojati jer je svako križanje jednako opasno bez zvučne signalizacije, a svakoj slijepoj osobi treba osigurati siguran put do posla, škole ili fakulteta.

Nažalost, postoje prioritetna križanja i ona se dodaju na listu čekanja, a raznorazni su izgovori kada se traži ozvučenje nekog većeg križanja primjerice, nije moguće uskladiti stupove semafora, smetat će stanarima koji žive u neposrednoj blizini križanja i slično. To nije u redu od građana koji nemaju teškoće sa vidom, niti je u redu od Grada prema udrugama koje zastupaju prava slijepih i slabovidnih.

Ne traže se ozvučeni semafori na baš svakom križanju, ali nekoliko ih je većih u Zagrebu koja ih još uvijek nemaju i to nakon dosta godina od kad je podnesena molba za njihovim ozvučenjem.

Primjerice, križanje u neposrednoj blizini Studentskog doma „Stjepan Radić“ odavno je već ozvučeno, a isto je toliko isprepleteno da ni uz zvučnu signalizaciju na semaforima slijepi nisu 100 posto sigurni kako prijeći no isto tako takozvano križanje 'Zagrepčanka', koje je svoje ozvučenje čekalo je sigurno deset godina, ako ne i dulje.

Ovdje se događa to da su neki sami potegnuli pitanje ozvučenja semafora i na taj način dobili što su tražili, dakle: ako imaš vezu dobit ćeš sigurnost.

Postavlja se pitanje što će biti s još jednim križanjem koje je sve češća lokacija gdje se kreću slijepi. Križanje kod Muzeja suvremene umjetnosti koji kako kažu čeka na listi da stigne na red.

Zabrinjavajuće je što kad se i obratimo onima koji bi trebali posredovati za nas ne dobivamo podršku u realizaciji ili barem iskazan interes za njezinim pokretanjem. Stoga smo stavljeni pred zid i ne znamo kome se obratiti, a na posao se treba ići svaki dan bez iznimke i u svakoj prilici pa bilo +40 ili -10, padala kiša ili se ledili pločnici.

Uz zvučnu signalizaciju od velike je pomoći i ona govorna koja se najčešće koristi u javnom prijevozu pa je tako već početkom 2000. godine bio jedan jedini tramvaj s govornom najavom. Bila je to linija 9, a do sljedećeg koraka, ozvučenja ostalih tramvaja čekalo se čak 17 godina. U međuvremenu je uvedena i unutarnja govorna najava koja je u početku stvarala frustraciju kod slijepih putnika jer je malo radila pa malo nije no što se te unutarnje tiče u posljednje vrijeme radi kako treba.

Problem je dakako u vanjskoj govornoj najavi koja obavještava slijepu osobu o liniji i smjeru, a više je isključena nego što radi. Nikada zapravo nije opravdana činjenica da govorna najava ne radi, uvijek se izvlači na doradi i popravku, a kada se ponovo govor uključi, apsolutno nikakve promjene nema.

Ako smo na nešto pristali, dali si truda i uložili novac i vrijeme, angažirali smo osobu koja je 'posudila' svoj glas kako bi se poruke nasnimile trebali bismo održavati ono što slijepima itekako pomaže, a kada već i dolazi do nekih promjena tipa, kada se izmijeni naziv neke tramvajske stanice u Zagrebu da se sjeti i nasnimiti novu poruku što nikako nije neki problem jer već postoje riječi, dijelovi poruka u nekoj bazi, a i početnik u informatici zna spojiti dva ili tri zvučna zapisa i dakako postaviti govornu najavu u svim vozilima pod normalno i kao standard, a ne kao iznimku.

Za kraj jedna zanimljivost: Slijepe osobe ne izlaze ranom zorom, a posebno ne noću!

Jer ne vide, jer se boje hodati po mraku, jer ih je strah nepoznatih ljudi što vrebaju iz mraka…

Šalu na stranu, znamo kako sve funkcionira, ali zašto se zvuk na semaforima gasi u 23 sata, a nerijetko i ranije te uključuje nešto prije 6 sati ujutro? Mi slijepe osobe možda noću ne vidimo, ali iako je nekima »mrak pao« prije 15 godina to nas ne sprječava da smo aktivni i noću.

Također, govorna najava u tramvajima i autobusima isključuje se u 21 sat jer kažu iz ZET-a kako su se građani bunili da im je to prebučno i da je sve dogovoreno s onima koji su posrednici slijepim i slabovidnim osobama.

Ovdje mi nije bila namjera nikoga otvoreno prozivati stoga, ako se netko i osjetio prozvanim neka se zapita do kada će slijepa osoba raditi sama za sebe i do kada će se između sudionika u prilagodbi dobacivati loptica. 

Piše: Petra Deša