KOMENTAR Sustav udruga se konačno raspada, a cijenu plaćaju osobe s invaliditetom

Iako nikada i nimalo nisam sumnjao u važnost današnje teme, tek u posljednjih nekoliko dana ona je dodatno dobila na težini. Evoluirala je u nešto što mislim da će postati najvažniji tekst koji sam do sada napisao

 

Da prošli tjedan nije bila aktualna vrlo bitna tema ministra Aladrovića i 'invalidima uzetih' 450 milijuna kuna, još tada bih pisao o ovome o čemu sada pišem. I bilo bi to krivo.

Sudba.

Iako nikada i nimalo nisam sumnjao u važnost današnje teme, tek u posljednjih nekoliko dana ona je dodatno dobila na težini. Evoluirala je u nešto što mislim da će postati najvažniji tekst koji sam do sada napisao. A zbog kojeg ću, siguran sam, dobiti podosta novih antiobožavatelja sa svih strana. Ali neka.

Krenimo nekim redom.

Ovog travnja, 14. da preciziram, formirana je Koordinacija za očuvanje digniteta udruga u Republici Hrvatskoj, i to s 'ciljem predstavljanja važnosti koju nevladine udruge imaju za pojedince, lokalne zajednice i društvo u cjelini'. Koordinacija se obznanila svekolikoj javnosti apelom Vladi u kojem se traži spas 26 tisuća radnih mjesta.

Moram priznati da sam odmah bio spreman žestoko iskritizirati ovakav javni istup.

Zar je svrha udruga stvaranje radnih mjesta?

Je li njihova bit direktno, trajno i financijski ovisno smanjenje nezaposlenosti?

Naravno, pročitao sam i ostatak priopćenja. I znate što? Zatražene mjere su više nego korektne - istina je da udruge, kao glavni eksponat civilnog društva, ne smiju biti zaboravljene u ovim izazovnim vremenima te da tijela i organizacije o kojima ovise aktivnosti udruga moraju ispoštovati svoje obveze i općenito poraditi na transparentnosti i učinkovitosti.

Sve to je točno, ali pitanje ostaje - zar je svrha udruga otvaranje i očuvanje radnih mjesta? I to njih 26.000.

Riječ je o spašavanju gospodarstva, a priča se okreće na neprofitne i nevladine organizacije. Neprofitne. Nevladine.

S 26.000 zaposlenika. Zastanite malo i razmislite o tom broju.

26 tisuća.

Zaposlenika.

Gdje je nestalo volonterstvo? Nije li upravo ono u srži aktivizma? Ili je ipak vrijeme da si priznamo da je civilno društvo pogonjeno isključivo profitnim profesionalizmom koji financiraju oni čiji bi korektiv trebale biti upravo udruge?

Uvijek volim reći da problem naše mlade demokracije nikada nije bila pozicija, nego opozicija - tko god bio u bilo kojoj od te dvije uloge. Nažalost, oni u ulozi opozicije redovito zaboravljaju da trebaju biti konstruktivni korektiv, a ne destruktivni protivnik.

Slično je i s civilnim društvom, uz dodatni zaplet kojim su udruge postale djelatni ogranci vlasti i sustava koji bi trebale korigirati. Rezultat toga je zamjena paradigme u kojoj se traži očuvanje radnih mjesta, umjesto inzistiranja na osiguravanju usluga za one čije bi interese udruge trebale zagovarati. A to nisu njihovi zaposlenici, nego, primjerice, osobe s invaliditetom.

Zašto je ispalo dobro da o svemu ovome nisam pisao ranije? Pročitajte sljedeći citat.

- Što da napravimo 30. lipnja? Da zatvorimo vrata i svu našu djecu iskrcamo pred Vladu? Trebamo li to napraviti? Tko će reći našim djelatnicima, koji su do sada potlačeno radili u odnosu na druge institucije, da zatvaramo vrata? Pitam vas je li vam ovo bio cilj? Je li bio cilj srušiti nevladin sektor, jeste li svjesni da je kičma ove države civilno društvo? Znate li da vam udruge hrane i opremaju beskućnike, nepokretnima nose hrane, pružaju rehabilitaciju djeci. Znate li to? Nove terapije nude udruge, znate li to? Je li vam ovo bio cilj, jer ako je, svaka vam čast.

Riječi su to Dijane Aničić, predsjednice splitske udruge Anđeli, za portal DalmacijaDanas.

Žena je apsolutno u pravu. Ali za ovu situaciju u kojoj se sada nalaze nevladine, neprofitne organizacije širom Hrvatske krive su udruge koliko i Vlada, a na neodrživost kvazisustava u kojem eksponati civilnog društva obavljaju poslove koji bi trebali biti obveza državnih i lokalnih institucija, agencija i organizacija mnogi već dugo upozoravaju.

To je flaster na otvorenom prijelomu s arterijskim krvarenjem. I konačno je popustio.

To je status quo koji civilni sektor podržava zbog 26.000 radnih mjesta, a Vlada ga održava zbog financijske isplativosti i popratnog političkog kapitala i moći koju osigurava tih 26.000 radnih mjesta.

Hoće li ovo biti prekretnica kojom će udruge konačno postati zagovornici i aktivisti, volonteri koji će prisiliti donositelje odluka da izgrade održiv sustav koji će hraniti i opremati beskućnike, nepokretnima nositi hranu, pružati rehabilitaciju djeci i osobne asistente osobama s invaliditetom? Ili ćemo zalijepiti novi status quo flaster i očuvati 26.000 radnih mjesta? Možda je ovo pravi trenutak i da se razmisli o tome tko se bavi aktivnostima koje obogaćuju i unapređuju civilno društvo, a tko samo zarađuje na prodaji aktivizma, prava i podrške kako bi očuvao radna mjesta.

I ne, rješenje nije da Super Sport kladionica uplati 2,8 milijuna kuna državnih potpora udruzi Anđeli. To nije niti flaster. To je politikanstvo jer nisu u problemima samo Anđeli, niti je potporu dobila samo Super Sport kladionica.

Moramo zagristi komad drveta, fiksirati prijelom i zaustaviti krvarenje. Inače ovo neće biti posljednji flaster koji je popustio, a količina krvi je ograničena.

 

 

 

Piše: Damir Fatušić

 

Povezane vijesti