MOJA PRIČA Domagoj Perišić

Često puta kroz život nailazio sam na prepreke zbog bolesti, a zbog nerazumijevanja okoline sve je završavalo neuspjehom. Sada se osjećam bolje i moram iskoristiti ovu edukaciju za voditelja sportske rekreacije za osobe s invaliditetom da se stalno zaposlim, kaže naš sugovornik

 

- Htio bih se, naravno, osamostaliti. Smatram da živimo u nepravednom društvu i svijetu, gdje su nažalost velike razlike među ljudima na svim poljima života. Zbog toga mnogi stradaju pa je tako i moja obitelj - rekao je Domagoj Perišić (37) iz Zagreba, prodavač i komercijalist, koji se još uvijek nada zaposlenju nakon završene edukacije u Sportskom učilištu za voditelja sportske rekreacije za osobe s invaliditetom.

Završio je četverogodišnju srednju Trgovačku školu za prodavača u sklopu koje je imao trogodišnju praksu na lijepljenju i prodaji keramičkih pločica. Ujedno, završio je i jednogodišnju večernju školu za komercijalista u navedenoj školi. Živi s roditeljima.

Domagoj pripada OSI populaciji sa 80 posto tjelesnog oštećenja bez prava na ikakvu naknadu.

Najteže je bilo u Domagovoj 22. godini, kada mu je zbog bolesti spašavan život. Bio je u metaboličkoj komi nekoliko puta.

Od završetka školovanja 1999., radio je sveukupno devet godina, i to većinom na poslovima pomoćnog zaštitara.

Na pitanje zašto ima tako malo radnog staža, odnosno koji je razlog da se nije uspio trajnije zaposliti, Domagoj objašnjava da se redovito javljao na Hrvatski zavod za zapošljavanje, slao je redovito zamolbe za zaposlenje, kako one koje je sam pronalazio po oglasio tako i po uputama zaposlenika iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Uglavnom, ispostavilo se da je sav trud bio uzalud. I dalje ovisi o mirovinama svojih roditelja.

Ovo je teška situacija za njega i htio bi raditi, ali nitko mu ne pruža šansu.

Unatoč svim zdravstvenim problemima s kojima se suočavao kroz život, utjehu je pronašao u rekreaciji i sportu. Redovito je vježbao u teretani od 2010. do 2018. godine, a zavolio je i ples, šah, vožnju biciklom, trčanje, mali nogomet, tenis, pješačenje pretežno na Sljeme, badminton. Prošle godine upisao se u Boksački klub Armi u Dubrava, gdje je vježbao boks s individualnim trenerom. Unazad godinu i pol dana pronašao se također i u plivanju u Zimskom plivalištu Mladost na Trešnjevci.

U ožujku ove godine završio je edukaciju i praksu na Sportskom učilištu u Zagrebu, za voditelja sportske rekreacije za osobe s invaliditetom, zbog čega polaže ozbiljne nade u što skorije zaposlenje.

- Sva odbijanja potencijalnih poslodavaca bila su mi velika bol, ali vjerujem da ću i ja dobiti svoje mjesto pod suncem. Uglavnom, nastavit ću se i dalje boriti kao do sada. Sport mi je pomogao da se očeličim i da i dalje budem borac, koliko god teško bilo. Želim svima sve najbolje, ali je uistinu vrijeme da i ja stanem na svoje noge. Često puta kroz život nailazio sam na prepreke zbog bolesti, a zbog nerazumijevanja okoline sve je završavalo neuspjehom. Sada se osjećam bolje i moram iskoristiti ovu edukaciju za sportskog voditelja da se stalno zaposlim – rekao je naposljetku Domagoj.

 

Piše: Klaudija Klanjčić

 

Povezane vijesti