KOMENTAR Zašto životi osoba s invaliditetom nisu važni?

Rasizam, baš kao i mnogi drugi izmi - diskriminacija kao takva, ako hoćete - potpuni je agnostik u svojoj paradoksalnoj indiferentnosti prema boji kože, spolnoj orijentaciji, invaliditetu ili bilo čemu što jedno ljudsko biće razlikuje od drugog

 

Glava mi je puna misli i rečenica koje samo čekaju da ih prospem po digitalnom papiru - kao što voda nevoljko čeka iza brane, samo što moje misli nisu ni približno životno važne, niti su potencijalno smrtonosne. Pa ipak, ne mogu se ne zapitati što me to privlači teškim temama, kao moljca svjetlu ili muhu... Znate već čemu. Možda to što vjerujem da se o teškim stvarima treba pričati, a oko sebe vidim premalo hrabrosti ili volje da se o njima i progovori. Otvoreno. Pa onda moram ja.

Da ne bi bilo zabune, obožavam crnce. Obožavam i azijate, posebno Japance. Kontradiktorno samome sebi - jer često kažem da volim to što jesam, uključujući invaliditet - najmanje volim bijelce i kriplove. Naravno, ja sam i jedno i drugo pa mi je to dosadno. Preobično. Svakodnevno.

Crnački životi doista jesu važni.

Ali zašto nismo i mi drugi važni?

Strašno je to što se 25. svibnja dogodilo Georgeu Perryju Floydu, bez obzira na to koliku je ulogu u njegovoj smrti imao policajac Derek Michael Chauvin. Strašno je to što se dogodilo Georgeu Perryju Floydu, bez obzira na to što bi možda jednako završio i da je bio bijelac.

Međutim, neosporno je da Amerika ima vrlo kompleksnih problema s rasizmom. Koliko je cijela stvar složena pokazuje nedovoljno poznata činjenica da je možda i ključnu ulogu u fantastično medijski popraćenom incidentu iz siječnja prošle godine - sukobu kod Lincolnovog memorijala koji su obilježili mladi katolik Nicholas Sandmann i indijanski aktivist Nathan Phillips - odigrala grupa Afroamerikanaca zvana Crni hebrejski Izraeliti, sekta koja vjeruje da su potomci jednog od dvanaest drevnih izraelskih plemena.

Rasizam, baš kao i mnogi drugi izmi - diskriminacija kao takva, ako hoćete - potpuni je agnostik u svojoj paradoksalnoj indiferentnosti prema boji kože, spolnoj orijentaciji, invaliditetu ili bilo čemu što jedno ljudsko biće razlikuje od drugog. A da je, uz sve drugo, postalo i isplativo biti rasist, potvrdio mi je slučaj Nolana T. Jonesa. Bez da ulazim u detalje i širu sliku o specifičnoj zajednici kojoj je ova situacija bolno poznata, dovoljno je reći da je spomenuti Jones, suosnivač velikog online servisa, odbio poslovnu suradnju s petoricom važnih članova zajednice samo zado što su bijeli muškarci. Kao i on sam. A ta kombinacija nije isplativa.

Ako je diskriminacija agnostički indiferentna, ljudi nisu. To pokazujemo ne samo mržnjom nečega drugačijeg, nego i selektivnim osuđivanjem iste te mržnje i posljedičnim aktivizmom. Nolan T. Jones nije značajnije osjetio reperkusije svog seksizma i rasizma, ali pokret Black Lives Matter - osnovan još 2016. godine - bitno je profitirao Floydovom smrću.

Upravo ta selektivnost dovodi nas do osoba s invaliditetom. Početkom prošle godine u El Dorado Hillsu je zatvorena škola zbog nasilne smrti Maxa Bensona, 13-godišnjeg dječaka s teškoćama u razvoju, nakon što ga je zlostavljalo školsko osoblje. Nedavno sam pisao i o losanđeleskom policajcu Salvadoru Sanchezu koji je van dužnosti ustrijelio i usmrtio nenaoružanog Kennetha Frencha, čovjeka s duševnim smetnjama, i ranio njegove roditelje samo zato što je mislio da Kenneth ima pištolj. Ovo ubojstvo ne samo da nije dovelo do sudske tužbe i globalnih prosvjeda, nego je sasvim moguće da Sanchez nastavi obavljati policijski posao. S pravom se roditelji French pitaju po čemu je njihov sin drugačiji od Georgea Floyda.

Prije nego si vi postavite pitanje bi li bilo drugaćije da su French ili Benson kojim slučajem bili crnci, sjetite se priče o Afroamerikancu s intelektualnim teškoćama koji je između 2009. i 2014. radio kao rob za Bobbyja Paula Edwardsa koji ga je i fizički zlostavljao. Edwards jest završio u zatvoru, ali bez posebne aktivističke halabuke i licemjerne globalne solidarnosti.

No ovo nije priča o Americi. Ne samo o Americi.

Prošlog ljeta je pažnju hrvatskih medija privukao slučaj 18-godišnjeg Kristiana Vukasovića, mladića s teškoćama u razvoju iz Jesenica kraj Omiša, koji je preminuo 24. kolovoza 2019. na Jedinici intenzivnog liječenja KBC-a Split. Tri tjedna prije toga doveden je iz zatvora na splitskim Bilicama u teškom stanju i hospitaliziran je, ali se nikada nije probudio iz kome. Obitelj još traži pravdu.

Nije se tada prosvjedovalo na Trgu žrtava fašizma. Ali 9. svibnja jest. Maja Sever je ponosno tweetala 'Ne mogu nas sve pobiti', a posebno je upečatljiva bila jedna mlada bijela žena koja je sa suznim očima, gotovo jecajući poručila: 'To se događa svugdje na svijetu. U Americi to s Afroamerikancima, svugdje se to događa i trebamo tome stati na kraj'. Kao da ijedna od njih razumije što prolaze i kako žive Afroamerikanci. Vjerojatno ne znaju ni kako živi mali broj crnaca u Hrvatskoj, a oni gotovo sigurno manje osjete diskriminaciju nego veliki broj osoba s invaliditetom.

Nažalost, izam kojem su objekt osobe s invaliditetom nije isplativ. Nije dovoljno popularan. I upravo to je prava riječ, jer aktivizam kao kontru raznim zločestim izmima smo preuzeli sa Zapada gotovo kao integralni dio pop-kulture, u paketu s trapericama, Elvis Presleyem i cigaretama. I pritom nitko u prijevodu uputa za korištenje nije naveo da je Hrvatska, za razliku od većine izvoznika ljudskih prava i ravnopravnosti, veliku većinu svog postojanja bila otvorena, raznolika i multikulturalna zemlja. Najbolje to opisuje velčasni Odilon Singbo, svećenik Zagrebačke nadbiskupije i sveučilišni kapelan Hrvatskog katoličkog sveučilišta koji je rođen u Beninu, kada kaže da 'Hrvatska nema tu kulturu, taj stav dominacije nad nekim'.

- Zapravo je čak bila u položaju mnogih afričkih zemalja, u smislu da je uvijek netko bio tu koji je upravljao Hrvatskom. Tako da Hrvati nemaju taj osjećaj, barem nisam ja to doživio - kaže svećenik za portal bitno.net.

Uz aktivizam smo, tako, u pop-paketu preuzeli i tuđe krivnje koje su sletjele na plodno tlo zagnojeno groznim, ali kratkotrajnim režimom koji nam se nije smio dogoditi. Možda se baš zato danas prisjećamo crnog Amerikanca Floyda, a ne bijelog Hrvata s invaliditetom Vukasovića.

Diskriminacija je agnostički indiferentna, ali ljudi nisu.

Svaki bi život trebao biti važan, uključujući i onaj nerođeni, a raznolikost bi u svakom smislu trebala biti naše najveće bogatstvo.

Ali očito je važna samo popularna raznolikost, ona koju furaju rasisti veći od nas. A mi im se licemjerno divimo i pratimo ih bez razumijevanja i zadrške.

 

Autor: Damir Fatušić

 

Povezane vijesti