INTERVJU, HRVOJE ANTONIO BELAMARIĆ Osoba s invaliditetom kandidat stranke 'Možemo' na parlamentarnim izborima

Mislim da nam podatak da nas je dvanaest posto u ukupnom broju stanovništva daje pravo da budemo aktivniji i da budemo većina, a ne manjina, kaže novinar i aktivist Belamarić

 

Za početak, recite mi što, kao novinar i dugogodišnji aktivist, mislite o trenutnom položaju osoba s invaliditetom u Hrvatskoj?

- Položaj osoba s invaliditetom je složeno pitanje, ali ujedno i jednostavno. Mislim da je problem s osobama s invaliditetom taj što se one moraju same uključiti u život tamo gdje žive, bilo gdje u Hrvatskoj… Rijeci, Karlovcu, Sisku, Osijeku… Osobe s invaliditetom su neaktivne, ne bore se za svoj položaj u društvu, imaju neki strah, ne znam od čega, i ne bi se htjele nikome zamjeriti. Po mom mišljenju, one bi trebale biti puno aktivnije i biti prisutne u društvu, na cesti, u kazalištu, knjižnici, kod liječnika i trebaju biti uključene u obrazovne i radne procese. Ako me pitate kao osobu s invaliditetom, mislim da nam podatak da nas je dvanaest posto u ukupnom broju stanovništva daje pravo da budemo aktivniji i da budemo većina, a ne manjina.

Koliko su se stvari s godinama promijenile - vidite li pomak i, ako ga ima, mislite li da je pozitivan ili negativan?

- Vide se tek male natruhe pomaka nabolje. A to je posljedica neaktivnih udruga, saveza osoba s invaliditetom i samih osoba s invaliditetom. Volio bih kad završe ovi izbori da netko napravi analizu koliko je osoba s invaliditetom iskoristilo svoje pravo na biranje, a koliko ih je ostalo doma, gledalo film i čekalo da izbori prođu.

Gdje vidite najveći prostor za napredak - što je, po vama, najveći problem?

- Najveći problem je što su osobe s invaliditetom pacifizirane i getoizirane, nenamjerno! I treba ih što više uključiti u obrazovne procese, poticati ih da se bave sportom, treba ih jednostavno nekako lakšom metodologijom pokušati zapošljavati i dati im mogućnost da zarađuju i da od tog novca samostalno, normalno žive bez ovisnosti o obitelji. I napraviti sustav podrške u kući za osobe s invaliditetom koje samostalno žive. Jer time ćemo im pomoći da se osjećaju ravnopravnima i sretnima. Ne da ovise o obitelji, nego da sutra sami mogu stvoriti obitelj.

Nedavno ste odlučili formalizirati svoj aktivizam i priključiti se političkoj platformi 'Možemo'. Zašto baš oni?

- Prvo, ja to više ne bih nazivao aktivizmom, ja bih to nazvao normalnom stranačkom politikom. A zašto sam htio to formalizirati? Zato što mi je novinarstvo pokazalo da nas ne doživljavaju kao ravnopravne sebi. I nisam mogao dozvoliti ili nisam imao dovoljnu potporu u medijima da bih preokrenuo paradigmu i način razmišljanja o osobama s invaliditetom jer ne volim kad nas netko sažalijeva, ali ne volim ni kada nas netko doživljava kao Supermana. Mi nismo ni jedno ni drugo, mi smo ljudi s manama i vrlinama, ali i potrebama koje imamo pravo svima pokazati. Ne zaboravimo da među osobama s invaliditetom ima sportaša, umjetnika i darovitih osoba, bez obzira na spol, dob ili moguću vjeru.

Zašto sam se pridružio baš stranci 'Možemo'? Četiri su ključna razloga. Mladi, obrazovani ljudi, još neiskvareni i s velikom željom i potrebom da dokažu da u ovoj zemlji nije sve propalo. I da imamo mogućnost preokrenuti stvari, ali ne na način bunta, revolucije ili rušenja sistema, nego da trebamo i možemo i moramo sve to raditi kroz institucije i poštivati i mijenjati stvari u institucijama. A kroz institucije mijenjati pojedine zakone. Osim toga, ja sam lijevo orijentiran i orijentiran sam prema ekologiji, novim tehnologijama i progresivnom društvu. Zato što je napredna Europa već u tom segmentu jako daleko otišla, dok smo mi još u pelenama i pričamo gluposti. I posljednja i najvažnija stvar zašto sam se odlučio za 'Možemo'; zato što osobe s invaliditetom imaju pravo u ovom društvu reći kako bi uredili sebi život, jer, ponavljam, mi nismo manjina, mi smo tiha većina koju nitko ne vidi niti ne čuje, a svi dobro, debelo zarađuju preko naših leđa. I još jedna jako bitna stvar, ja bih kroz pet godina volio vidjeti bar deset osoba s invaliditetom u Saboru, regijama i manjim općinama, gdje svaka osoba ima pravo odlučiti kako će biti organizirana njegova obrazovna ustanova i hoće li imati javni gradski prijevoz ili ne.

Stranka 'Možemo' nudi nešto što i osobama s invaliditetom bi trebalo biti prihvatljivo, a to je da nas se gleda ravnopravno i da sudjelujemo u svom životu bez obzira na invaliditet, poteškoću ili neki drugi problem koji je vidljiv ili nije vidljiv.

Na koji način ćete, uspijete li na izborima, konkretno zastupati prava osoba s invaliditetom u Saboru - zašto mislite da bi osobe s invaliditetom trebale svoj glas dati upravo vama kao stranci ili pojedincu?

- Ako uđem u Sabor, slušat ću zahtjeve osoba s invaliditetom i svesti ih u realne i prihvatljive okvire jer, moram to ponoviti, invaliditet je sam po sebi jako skup i za osobe s invaliditetom treba jako puno novaca. A zašto ja mislim da baš 'Možemo' to može napraviti najbolje? Prvo zato jer sam 46 godina u svojim kolicima i kotrljam se i živim život osobe s invaliditetom. Prošao sam pola Europe, Ameriku i vidio sam što rade pojedine države, gradovi i kontinenti za njih. Ja ovdje neću sebe hvaliti niti mi je to cilj, nego mi je cilj da realno, s otvorenim razumom i srcem kažem: ako vi mislite da ja mogu pomaknuti neke stvari koje se nisu micale, ne jednu godinu, ne pet, ne dvadeset… Ja ću dati sve od sebe da se to ostvari. Svjestan sam da smo kao država potpisali brojne konvencije o pravima osoba s invaliditetom i vrijeme je da ih netko počne ostvarivati.

Moje četiri stvari koje ću pokušati ostvariti u Saboru su: socijalne usluge u kući za osobe s invaliditetom koje žele živjeti samostalno, zatim podizanje invalidnine s 1.500 na 7.000 kuna i da invalidnina više nema imovinski cenzus, treći dio programa je što više uključivanje osoba s invaliditetom u sustav rada i zapošljavanja putem dva modela; honorarno ili stalni radni posao. S tim da bi osoba s invaliditetom imala pravo na izbor. Što se tiče osoba koje su zaposlene na ugovor o djelu ili autorsko djelo ili imaju svoju malu firmu i rade za drugu firmu, onda bi bilo jako dobro da taj porez bude što manji jer s tim potičemo da se što više osoba s invaliditetom zaposli i da ne ovisi o socijalnoj pomoći, da bude radno produktivno u svojoj zajednici. Imamo zaštitne radionice u kojima su zaposlene osobe s intelektualnim teškoćama koje ne mogu ostvariti normu, niti ih treba na to tjerati, to su zaštitne radionice poput URIHO ili DES u Splitu.

I četvrti dio mog programa, po meni najbitniji, je obrazovanje, dostupna medicina svima i mobilnost. Obrazovanje je problem samo po sebi jer ima zastarjele programe zbog kojih osobe s invaliditetom ne mogu sebi naći adekvatno i dobro plaćeno radno mjesto koje bi pokrilo njihove troškove življenja. Jer u obrazovanju se već više od 30 godina po pitanju osoba s invaliditetom ništa nije napravilo. Doduše, dodani su osobni asistenti, ali oni su dodijeljeni tako da se ne gleda stupanj invaliditeta. Jer ako imate dijete iz spektra autizma, onda njemu treba asistent koji će mu biti desna ruka i koji će mu biti njegov mozak jer njegov mozak ono što je logično ne shvaća logično, nego nelogično. I tu mu onda asistent treba kao potpuna podrška. Isto dolazi s djecom koja imaju disleksiju i disgrafiju, a k tome imaju i cerebralnu paralizu, što su višestruka oštećenja i tu se mora biti vrlo, vrlo pažljiv i pronicljiv jer ako osoba previše uči, a ne može toliko učiti, dogodit će se svojevrsna blokada. Hrvatska u zadnje vrijeme nije baš previše proizvela rehabilitatora koji bi pomagali djeci s teškoćama da lakše uče.

Imate li kakvu poruku za kraj?

- Poruka je vrlo jednostavna i slijedeća. Koliko nam se god izbori gadili, ja ovim putem pozivam sve osobe s invaliditetom da izađu na izbore i da daju glas, ali isto tako ako ne mogu izaći na izbore da traže da izborno povjerenstvo dođe do njih u kuću i da daju svoj glas onome tko će najbolje zastupat osobe s invaliditetom, a ja ću za kraj dodati da ću se potruditi da se osobama s invaliditetom život promijeni na bolje za 100 posto. Jer znam da osobe s invaliditetom žele i mogu i mi to 'Možemo'.

 

Razgovarao: Damir Fatušić

 

Povezane vijesti